Strašljivi subjekt

«Mrtvi ne vole pričati o tome. Zato je odgovornost potpuno moja.

Prvoga dana je dječak, - kasnije se ispostavilo - šesnaestogodišnjak, učenik škole u kojoj predajem (...) jezik i književnost, sin jedne majke i jednog oca, brat dvojice braće i jedne sestre, banuo na vrata učionice i nasumično počeo pucati iz automatske puške po učenicima koji su sjedili u klupama. Paljba, isključiva okolnost,  može znati - shvatio sam kasnije -  samo za one koji joj čistom srećom izmaknu i one koji postanu njene žrtve. To je prijeka narav Paljbe; po vlastitoj učinkovitosti ona razlikuje ljude. Kada je dječaku, mladom krvniku sasvim običnog školskog jutra, ponestalo municije, paljba se povukla u, prostorije tišine slavnog samoodlikovanja učinkovitosti,  da bi spokojno prepustila vlastiti šesnaestogodišnji instrument  rukama Zaštite. Do kraja dana, prebrojali smo dvadesetoro preživjelih, dvadesetoro sretnih. Dvoje manje od poginulih, dvoje manje od onih koje je Paljba odabrala da budu nesretni. Nekoliko dana kasnije, u skupim odijelima, u timovima skupih odijela, u koracima lakiranih cipela, zaštićena armiranim kolima, osigurana novim instrumentima paljbe,  opremljena savremenim rješenjima, u naš uznemireni grad došla je i Pravda, da bi izmjerila tugu tako što će prebojrati mrtve. Na svakom stubu, od toga dana, u našem malom gradu postavljene su prazne oči koje ne trepću, a savršenog su pamćenja, ti agitatori  sigurnog društva, stražari bezbjednog svijeta. Samo su prigrlili naš strah idejom starom koliko je iskusan svaki od poznatih nam režima.»

            Ključno pitanje našeg svijeta je da li seriju «Two and a half men» možemo i moramo prepoznati kao priglupu, samim tim i beskorisnu sadržinu te raspoloživu tek za dokoličarsku, ravnodušnu i pasivnu recepciju. Zapravo možda sam i pretjerao. To ne bi moglo biti ključno pitanje našeg svijeta, no ipak sam voljan ga postaviti, jer se (ključna) pitanja mogu pojavaiti čak i pod (naizgled) trivijalnim okolnostima.

U jednoj od epizoda glavni lik, imenom Čarli, (čija karakterizacija unutar datog motivacijskog sistema može biti identificirana kao bliska  starom motivu zavodnika - Don Juana) je, čini se, naumio da seksualno konzumira što je moguće više «partnerki» što ga dovodi u različite nepovoljne situacije (naprimjer ozljede testisa, podliv ispod oka i slično). Ženskaroš je, motiviran svojom primarnom karakternom crtom, unatoč svemu istrajan u namjeri da (do u beskraj) umnožava vlastite seksualne aktivnosti sve dok toj potencijalno beskonačnoj progresiji ne dođe kraj uzrokovan pojavom suprotstavljene, ali jednako snažne djelatne energije. Tada su moguća dva ishoda: u starijim verzijama, uključivanje takvog djelatnog faktora znači kažnjavanje Don Juana smrću i re-uspostavu narušenih odnosa, dok u pomenutoj verziji tj. seriji «Two and a half men» takvu djelatnu silu prepoznajemo kao autoritet policije. Da budem precizniji, radi se o policajki, kojoj Čarli prilazi kao lijepoj ženi sa namjerom da je uvrsti u pomenuti niz nagomilavanja partnerki. Zatim će se interesni okvir susreta obostrane žudnje otrkiti kao lažan da bi omogućio strukturalno prepoznavanje na dva nivoa. Prvenstveno, lijepa žena nije samo lijepa žena, već je i na službenom zadatku s ciljem da privede osobe koje druge osobe «potiču na blud». S druge strane, lik prepoznaje vlastite ciljeve kao problematične, vlastitu motivaciju kao autodestruktivnu, te poželi zatražiti pomoć psihoterapeuta, nakon što je bio priveden. Psihoterapeut će kasnije utvrditi primarne uzroke Čarlijevog ekscesivnog ponašanja (naime, bivša vjerenica mu se udaje za drugog mušakrca).

            Tačka optužnice – «poticanje na blud» – je eksplicitno data i djeluje kao opravdana zbog sve prethodne aktivnosti lika. Ipak, ako se iznova razmotri sistem odnosa unutar te situacije, koja je istovremeno strukturalno rješenje i moralna pouuka, otkrit ćemo paradoks mehanizama koji se promoviraju kao garanti opštevažećih koordinata «slobode» i «prava» unutar kojih je pojedinac implicitno definiran.  Zabluda je čak i opasnija kad se mehanizam očuvanja određenih implicitnih vrijednosti podrazumijeva kao efektivan i funkcionirajući okvir, promovirajući vlastito dejsvto pod maskom kauzalno-narativne dinamike u kojoj će se lik Čarli, «po logici stvari», zbog svoje budalaštine prepoznati kao prijestupnik.

No kako funkcioniše taj mehanizam? Šta se može reći o toj situaciji?

Prvobitno je stvorena kao ambijent u kojem će Čarli-ženskaroš potvrditi vlastitu karakternu dosljednost. Čarli se odnosi prema objektu žudnje kao lovac prema plijenu. Nedugo zatim, situacija se sa razotkrivanjem interesnog okvira lika-policajke transformira u zamku za Čarlija. Lik ženskaroša, Čarli, pristupa drugom liku, objektu vlastite žudnje, sa sasvim određenom namjerom da lanac dešavanja koji vodi od čina zavođenja do čina u krevetu dosljedno realizira. Pri tome će, ovisno o stepenu izazova, stilizirati retoriku kojom se njegov objekt žudnje (lijepa žena, još jedna u nizu) stimulira ka ostvarenju isplaniranog. Doslovan sadržaj onoga što će takav ženskaroš sugerirati «plijenu» ostaje nepoznat jer nam se prikazuje u obliku došaptavanja, što po svemu sudeći jeste sredstvo intenziviranja erotskog, budući da zahtjeva naslućivanje ili angažman u imaginaciji.

Akteri, dakle, djeluju na dvije razine identiteta, te budući da se situacija pogodna za jedan lanac djelatnosti razotkrila kao lažna situacija, time je preusmjerena u drugačiji tok što podrazumijeva kraj igre za jedan sistem odnosa, a početak za drugi. Policajka ulaže sebe u situaciju glumeći plijen, da bi na koncu njeno vraćanje u službenu ulogu razotkrilo i višak njenog znanja u odnosu na Čarlija. Višak znanja se u tom kontekstu može uzeti za element koji će naglasiti distinktivna obilježja naizgled vrijednosno ekvivalentne prevare. Policajka se organizovano i smišljeno kreće unutar dva polja subjektivnosti – jednog koji je ambijent odnosa ženskaroš-plijen i drugog koji jeste zamka onog odnosa policajka-prijestupnik – koji njezinom usmjerenošću na cilj gube na sintetičkoj vezi. Na koncu, kada se njena aktivnost potvrdi kao aktivnost policajke, mogućnost da ostane u poziciji plijena Čarlijeve žudnje iščezava. S druge strane, Čarli uhvaćen u ilegalnoj aktivnosti, ne samo da ostaje ženskaroš, već se i pred licem zakona potvrđuje kao takav. Čarlijeve mogućnosti su, rekao sam, bitno određene motivacijskim sistemom u koji se i sintetički uklapa njegova dominantna karakterna crta – zavodništvo.

Kako onda tumačiti čin «poticanja na blud»?

Svrhovitost «pretvaranja» nije identična: Čarlijeva «gluma», igra zavodnika, određena je žudnjom, dok je policajkina gluma određena interesom da se potencijalnog delinkventa dovede u zamku. Policajka predstavlja efikasne mjere zakona, Čarli predstavlja samog sebe kao zavodnika. U konkretnoj situaciji, policajka u službi zakona mora odigrati ulogu plijena da bi se lovca uhvatilo u zamku. Plijen kao objekt oblilježen vrijednošću nužna je tačka potvrde Čarlijeve igre zavodništva tj. poticanja na blud, te shodno tome mora funkcionisati kao mamac. Funkcija mamca je proizvesti simulaciju realnih okolnosti unutar kojih će jedan akter postati uzročnik-pokretač određene radnje sa razlikom što će posljediće izostati tj. njihovu aktualizacija će se dokinuti samom dezintegracijom simulacije u momentu kada se mamac zamjeni instancom koja događaj pokreće da bi ga motrila. Primjetna je izvjesna simetrija u takvom nizu elementarnih tačaka koje okupljaju energiju određene situacije. Ukoliko Čarli, ukazivanjem stvarnog pokretača radnje, ostaje tek prividni pokretač iste kako onda može biti optužen za poticanje na blud? A vrijedi se i zapitati, kako Čarlija okriviti, ukoliko njegov «plijen», njegova potencijalna žrtva, jeste subjekt-mamac koji isčezava samom objavom zakona koji mu garantuje sigurnost i djeluje u skladu sa obavezom da ga zaštiti od «bluda»? Kao da se legitimacija hapšenja urušava momentom razotkrivanja stvarnih odnosa koji eliminišu subjekta u čije ime zakon djeluje. Drugim riječima, ako nikada nije postojao plijen za Čarlija, kako ga onda možemo potvrditi kao seksualnog napasnika? Samo plijen može potvrditi djelatnost lovca, da bi na koncu zakon potvrdio takvu djelatnost kao prijestupničku. Ne samo da je primjetno da «plijen» uistinu nikada nije bio plijen, već da se odnos subjekata rapidno metaleptično obrće: ako plijen jeste istovremeno i mamac ispostavlja se da Čarli nikada nije bio lovac, već je lovac «autoritet» koji kreira zamku.  Koga treba okriviti za poticanje na blud, ako je plijen zapravo lovac, a lovac zapravo plijen.

Čarli je tek luda koja vlastitom kinetikom okuplja značenja oko sebe. No ipak, ni agresivni mačoizam pod krinkom budale koja žudi za snošajem ne treba shvatiti samo kao putanju neminovnog postajanja zločincem. Po objavljivanju zamke kao takve, Čarli će prihvatiti sebe kao krivca, a zapravo bi trebao vrištati argumente vlastite odbrane. Argumente po kojima on sam nikada nije imao mogućnost djelovati u smjeru onoga što mu se pripisuje kao zločin. Nailazeći na prazninu situacije u kojoj se našao, može tek svjedočitii pred-uvjetnoj «kastraciji» u ambijentu jedne nikad-moguće aktualizacije, kao krivac odgođenog odredišta kojem je amputirana putanja.

Tiranija straha je ona koja će represiju promovirati kao faktor zaštite, ali sistematske zaštite koja unedogled odlaže zločin iako ga u konačnici nikada ne spriječava. Alibi takve vrste represije hranjen je strahom od drugoga. To je primarna baza svakog suptilnog tlačenja koje se može manifestovati pojavom dvaju različitih škola pod istim krovom, prisluškivanja telefona, postavljanja nadzornih kamera na svakoj raskrsnici, motrenja osobnog download-upload sadržaja na internet – sve u ime svete nam bezbjednosti i straha od drugoga. od smrtonosnih dodira i prijetecih pogleda. Aporetičnost postaje dominanta današnje kulturne baze: strah nam nameće otuđenost kao spasonosnu distancu što na koncu tvori intersubjektivnu ujedinjenost. Problem je samo u tome što smo svedeni na «strašljive subjekte».

*Analizirana situacija je iz eipozode "Rough night in hump junction".

Matija Bošnjak

Sušićeve pobune

Zbirka  „Pobune“ Derviša Sušića kompoziciono je uređena u pet priča od kojih svaka ima dramsku liniju oblikovanja radnje i fabulativnu dovršenost.  Izuzetna kompoziciona čvrstina Sušićeve zbirke priča i kako tematska, tako i idejna konzistentnost, oblikuje neraskidivu vezu među njima i svaka nova priča izvire iz prethodne. Prateći povijesnu dramu bošnjačkog etnosa od Osmanskog cartva do Drugog svjetskog rata, Sušić je čitaocu ponudio ne samo historijsku nego i porodičnu hroniku jer je protagonist prve priče Abdulah Pilavija daleki predak Redžepa i Abdulaha koji egzistiraju u XX stoljeću i svjedoci su zbivanja koje ovaj pisac obrađuje u posljednjoj priči. Sušić dramu našeg kulturnog podneblja i našu prošlost oslikava kao sistem koji neprestance transcendira zlo, sistem kojeg određuju iracionalne sile mračnih ideologija. Razbijajući mistificiranost bošnjačke tradicije i bošnjačkog nacionalnog kolektiva, ovaj (uslovno) roman prstenaste strukture potvrda je analitičkog uma na kom se temelji cjelokupna kultura moderne. Priča koja nosi naziv „Kaimija“ posebno je privukla moju pažnju pa ću nešto više reći o njoj.

U ovoj priči Sušić prati sudbinu šejha Silahdar Mustafa-pašine tekije, Hasana Kaimije Zerinoviće – stvarne ličnosti koja je egzistirala i djelovala na našim prostorima.  Priča počinje šejhovom odlukom da se vrati iz Turske u Bosnu. Na tom putu on upoznaje lika opjevanog u epskim pjesmama, krajiškog junaka Budalinu Taleta. Već primjećujemo zanimljiv postupak uvođenja lika iz nekog ranijeg književnog djela u novu umjetničku materiju. Međutim, u ovoj pripovijetki Budalina Tale ne funkcionira kao uzvišeni i hiperbolizirani junak kao u epskim pjesmama nego svojim humorom i svojom ekscentričnošću potpuno ruši tipičnost junaka epske pjesme. To je primijetno u Taletovom opisivanju junačkog pohoda po naredbi Mustajbega Ličkog: 

„Eto, jednom, posla mene Lički Mustajbeže da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola orača. Ja ukradoh dva dobra vola orača. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleći Boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proživio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Anđeliju i poklonio je Ličkom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ružnu begovicu izmišljenom Anđelijom. Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begović u čakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o nečemu mora misliti. I guslar od nečega mora živjeti. Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.“

Taletov junački zadatak sastoji se u dovođenju dva vola orača a nagrada za učinjeno djelo je dva dukata i ovca jalovica – umjesto titule, zemlje, počasti ili položaja koji su bili uobičajan način iskazivanja zahvale junacima. Upravo na ovoj ravni parodiranja epskog heroja odvija se bahtinovska karnevalizacija, gdje mali čovjek destabilizira velike istine. Ukidanje epske idealističke konsrukcije heroja kao nepromjenjivog metaoznačitelja kulture za račun humornog konstrukta junaka spušta Budalinu Taleta sa razine nepromjenjivosti njegovog identiteta u procesualnost vremena izjednačenu sa stalnom promjenom svijeta i varijacionim junakovim identitetom. Zbog toga Vladimir Biti u Uplitanju nerečenog s pravom primjećuje da je roman dijete polikontekstualnog svijeta i tako, bar prividno, izjednačuje antitetične definicije romana. Razbijanje epske nadpovijesne perspektive junaka i njegovog kurioziteta primjetno je i u epizodi sramoćenja od strane žitelja Sarajeva, nakon što su ga pretukli i bacili u jarak bjelavački momci:

Rane zadobijene u tuči nisu bile ono najgore. Po Sarajevu puče bruka junakova.Kad je poslije desetak dana liječenja izišao na čaršiju, grajala su djeca za njim, a ljudi po dućanskim vratima začepljali noseve i sasvim ozbiljno pitali jedan drugog:                                                                                                                                 

„Komšija, šta li ovo zaudara?“                                                                                                                                          „Da nije kakav bjelavski deriz?“                                                                                                                                         „Il nečije junačke čakšire?“

Tale uvrede prima stoički ali se kasnije sveti, što opet nije tipično za junaka epske pjesme. Sušićeva intervencija sa ovakvim malim čovjekom na horizontu kulture nasuprot mitskom junaku koji je domište našao u epskoj pjesmi je čista travestija ideala epike čiji je sociološki odraz bio gotovo tragičan. Budalina Tale u jednom trenutku kaže: „Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.“  Ovim iskazom, on je upozorio na sav konstruktivizam izgradnje epskog junaka ali i na sociološku dimenziju književnosti kao mehanizma diskurzivne kontrole. Budući da umjetničke istine žive i onda kada griješe na razini činjenica, kako bi se izrazio Dževad Karahasan, sistem istina svojstvenih epici ostavio je snažan pečat u svijesti recipijenata. Sušić parodira sve mitove, povijesne pamflete, kulturološke ideale, tipične junake i demistificira velike metanarative. Parodija je prisutna i u liku Kaimije samog, doduše, ona je kod njega manje komična ali je značajnija jer je Kaimija učenjak i nosilac znanja a Tale je graničar, te je stoga njen značaj u sociološkom smislu značajniji. Kroz nekoliko scena vulgarne razbludnosti i rušenja moralnih normi Sušić razbija stereotipe i tipičnost učenjaka koji su u Stambolu završili škole:

„Oko ponoći ludujemo, ganjamo se po svetoj kući - po tekiji, ja njega gađam mudrim i pobožnim knjigama, a on mene ukoričenim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nađem odgovore svojoj i čovjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, pobožnost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o ćudoređu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.“

U knjizi Umjetnost romana, Milan Kundera kaže kako je osnovna osobina modernog romana relativiziranje istina koje su prisutne među ljudima.  U književnosti ne trebamo vidjeti moralni stav nego upitanost.  A upravo je upitanost jedini moral književnosti.

Hamza Ridžal

PISMO PATRIJARSIMA

Vi  morate znati, u vašim domovima su uljezi. I suviše dugo ste se borili, i suviše okrutni bili da bi sad pali neupozoreni, bez šanse za jedan posljednji juriš. Zato vam govorim, jer iako je ovo od početka bio nadasve nepošten rat, prevaga nad nemuštim neprijateljim uvijek oduzima nešto od slasti. Za potpunu pobjedu potreban je David protiv Golijata, smrtnik protiv Titana. Zato vas trebam jake i budne kao u ono doba kad su vaše čelične pesnice tek učile mljeti meso i kosti, kad su vaše olovne čizme tek zakoračile na svoj dugi marš uništenja. Tisućljetni patrijarsi, u vašim domovima su uljezi! Uvukli su se u vaše plahte, u vaše ulaštene cipele, smiju vam se šćućureni iza vrata ormara, vješaju se o lustere, te nevidljive beštije, dok vi mirno gledate televiziju, rastu u saksiji iza čuvarkuće, vežu se oko vaših vratova umjesto kravate, prave posljednji čvor prije smrtnog zategnuća. U vašim kućama pupa stari, dobri, iskonski grijeh.

Noću, dok mirno spite, vaše dražesne kćeri rastvaraju vam usnule kandže, iskradaju se na prstima i odlaze na opasna mjesta sa krajnje opasnim ljudima. Vaši sinovi ljube nečiste ruke, nepoželjne buduće snahe, a katkad, sačuvaj nas mili Bože!, katkad i tuđe sinove. Vaša stoljećima duga budnost klonula je samo na tren, i gle, sloboda je iskoristila i najmanju šansu da napadne vaše stamene barikade. Decenijama vaše kuće stajale su savršeno uredne, sve unutra čisto je i pospremljeno, svi nabori zategnuti, sve površine izglačane, u vašim životima nikada nije bilo nereda i haosa. Sa porodičnih fotografija na komodi gledaju vas djeca plastičnih pogleda, dok jedva primjetan strah lebdi nad njihovim ramenima tamo gdje ste nekada polagali vaše ruke teže od stjenja. Na zidovima su njihove uramljene diplome, vaš ponos ne stane u dnevni boravak, ne stane ni u čitavu kuću, prelijeva se preko dvorišne ograde u komšijski vrt, putuje s vama na porodične ručke, putovanja i posjete. Puna su vam usta vaše divne dječice, i njihovih uspjeha, i njihovih podviga.

Dobro ste ih odgojili. Sin je prava momčina, praska oko njega testosteron dok mlati čaršijske dangube i pedere, na tribinama stadiona gol do pasa sa ostalim junacima skandira "Ubij ustaše/balije/četnike"; prav i zdrav k'o dren vaš sin je utjelovljene čistoće, vjere i pravde. On je budući vitez vaše slavne nacije. Poput vas, hrlit će u bezumne ratove i ljubiti stopala lukavih demagoga, i na njihov mig spremno sasjeći bližnjeg svog za lažni ideal i potkupljenu svrhu. I mala je dobro ispala. Prava pametnica, naučena da vam nikada drsko ne odgovori i na vaš zahtjev kaže “ne”. Naučena da poštuje starije, da dvori svoju braću, da liježe rano u krevet, da nikada pred gostima ne kaže ono što zaista misli, da održava privid pred ljudima i svijetom. Mala je dobro naučena, i zna šta je sramota. A sve je sramota. Prozori bez zavjesa su sramota, drečava odjeća je sramota, pirsing je sramota,  biti svoj je sramota, biti drugačiji – to je već zločin. Mala zna. Samo još da se ne uda za kakvog vlaha/baliju/četnika, neka ne ode za crnca, Kineza, stranca, ili, sačuvaj nas mili Bože!, za tuđu kćerku. Neka crkne nesrećna ako hoće, ali neka ne dira vašu rasnu, vjersku, etničku čistoću. Vi ste čisti koncentrat normalnosti. Vas je u školama učila ona odumiruća vrsta finih, pristojnih gospođa i gospode koji su znali značaj običaja, tradicije, adeta, a i ako niste išli u škole, imali ste djedove i babe, i još se sjećate njihovih riječi, još pamtite njihove naredbe: "Podižite kule i zidove veće od Babilona! Oko svojih domova iskopajte šance dublje od najtamnijih ambisa, ne dajte onima sa zapada, ni sjevera, ni juga, ni istoka da vam podvale svoju izobličenost, svoju moralnu i genetsku deformiranost uz isprazne govorancije o novojekovnim pizdarijama kao što su tolerancija, ljudska prava, i šta već. Ne dajte onima sa druge strane da pređu vaš prag. Sa druge strane samo je ološ i hulja. Ne dajte tuđincima da pređu vaš prag!"

Tisućljetni patrijarsi, niste uspjeli. Kroz pukotine u bedemima provukao se Drugi. Šeta vašim gradovima, sjedi za vašom trpezom i vi ga ne prepoznajete. Ne prepoznajete jer je isti kao i vi, ima isto lice i iste ruke, i istog praoca i pramajku, i obuzme ga ista smrtna jeza dok gleda prosjake i gubavce i pruža ruke istom bešćutnom bogu tražeći od njega milost i zaštitu. Zadesila vas je zajednička sudbina svih tiranina: odveć uvjereni da je vaša vladavina terora osigurana, otpustili ste stražare i sa vrata makli bijesne kerbere. Vaša vlast još uvijek se štuje. Ucviljene i prestrašene žene, vaše vjerne supruge, domaćice, kuharice, čistačice, doktorice, još uvijek sa vaših zlokobnih čela iščitavaju naredbe, na vašim kamenim, stišanim licima prepoznaju potrebe i želje. Ali, nešto je ipak drugačije, nešto se pomaklo u vašim krutim strukturama, nešto je napuklo u samom temelju. Postali ste i suviše zaneseni u svojoj dominaciji i opresiji, u potpunosti uvjereni da ništa, nikada neće uzdrmati vašu diktaturu. I zato ne primjećujete stvari koje vam prije sigurno ne bi promakle.

Zar ne vidite da vam se vaša djeca više ne pridružuju u molitvama. Ne okreću se istoku, ne uzvikuju pomoz' Bog, gnušaju se na prosuta krvca žrtvenih životinja, u svete knjige zure prkosno. Sa vama ne gledaju televiziju i ne slušaju vijesti, ne bili izbjegli vaša predavanja o međunarodnoj politici i teorijama zavjere. Žurno napuste sobu kada počnete govoriti o crnčugama, ćifutima, prevrtljivim zapadnjacima, prljavim istočnjacima, kada po ko zna koji put ponovite vaše elaborirane teorije o onima druge vjere. I dok vi planirate njihove svadbe i sretne male unuke, i dok je u vašim životima sve potaman, potisnuti bijes vašoj djeci iscrtava preuranjene bore, nagriza im jetru i gušteraču, posađuje u njihova mlada tijela klice zlobnih boleščura, tablete i alkohol pomažu im zaboraviti da ne pripadaju vlastitoj porodici, da su tuđinci u vlastitom domu.

Tuđinci. To nisu ona unakažene stvorenja koja je bog rasuo po rubovima svijeta da vas straše i opominju. To nisu divljaci sa druge strane granice, smrtni neprijatelji iz drugog plemena. Tuđinci, to su vaša sopstvena djeca koju je negdje, nekada okrzla sloboda, dotakla ih u prolazu, uselila se u njihove glave i sa njihovih umova strgle vaše čelične okove. Tisućljetni patrijarsi, gubite svoj jedini rat. Čujete li ovo komešanje iza brda, čujete li krik od koga se tresu zemlje i nebesa? Čujete li huk nagomilane ljutnje koja konačno ruši brane, zveket lanaca koje kidamo sa naših zglobova? To se sloboda vraća nakon dugog izgnanstva, odlučna očistiti svijet mitoloških čudovišta, sahraniti dinosaurse, uništiti fosile naše pradavne gluposti. I vi ćete biti prve žrtve novog svijeta lišenog prisile. Zato se spremite. Ne želimo vam pucati u leđa ni prikrasti vam se u snu. Naoružajte se jedan posljednji put i izađite nam na pravedan megdan. Ali znajte, tisućljetni patrijarsi: otpočeo je vaš konačni poraz. 

Selma Asotić

Samo neka ih ne gledam...

                                                              "The devil will find work for idle hands to do"

Zamislimo sljedeću situaciju (koja se i dogodila): dva su se pristojna gospodina, ispijajući jutarnju kafu na jedno sasvim obično subotnje popodne, dotakli priče o homoseksualnim osobama. Razmjenjuju oni, dakle, mišljenja ili prije da kažem dobacuju se jednim te istim, klimajući glavom, razigranom mimikom zadovoljno potvrđuju jedan drugom iskrene stavove. Ne vole oni pedere. Ne poznaju niti jednog unutar užeg društvenog kruga u kojem se kreću. Međutim, lezbijke - ono kad dvije žene «vode ljubav» u porno-filmovima – mogu prihvatiti. Dvije plavuše, plavuša i brineta, tri crnke i plavuša, četiri plavuše. Toliko je valjda konceptualan taj prizor, estetski uzbudljiv, fleksibilan i otvoren za intruziju mačo-muževnosti bilo koje vrste. Ali dvojicu muškaraca jednostavno ne mogu gledati u istoj situaciji. Ne može se reći da su oni toliko radikalni da bi homoseksualce poželjeli ubiti, istrijebiti. To je previše neugodno za pomisliti.

«Neka rade oni šta hoće, ako im je već takva potreba», smatra jedan.

«Ma ja bolan. Samo da ih ja ne gledam. Razumiješ?», odgovara drugi.

To je razgovor jeftin i dosadan, predvidljivi su ugovori koji mu prethode i izlizani argumenti koji ga zatvaraju. No jednom kada ga čujete ne postoji šansa da mu se oduprete. Zavodljivo dozira, taj razgovor, sitne pristojnosti i prefinjenosti, umjeren je i do kraja common sense orijentiran, dok vas kupuje elegancijom luksuzne neutralnosti iz koje je potekao. Razgovor se mora okončati sporazumom, jer sporazum ga omogućava. Ipak, to su gospoda koja poštuju.

Smatram da se upravo ovdje dotičemo ključnog problema uključenog u okvir određen terminom diskriminacija. Stoga počnimo od riječi. Najpravednije je početi od riječi. Značenja koja pronalazim u riječniku stranih riječi pripisanih terminima «diskriminacija» i «diskriminirati» su sljedeći:

Diskriminacija (lat. discriminare odvajati, praviti razliku, discriminatio) u međunarodnim odnosima: davanje manjih prava pripadnicima jedne države nego što se daje pripadnicima drugih država; rasna diskriminacija socijalnopravni odnos u nekim državama koji pripadnicima drugih rasa (npr. Crncima i Židovima) i nacionalnim manjinama osporava ona prava građanske slobode što ih uživaju pripadnici vladajućeg naroda; obespravljanje kolonijalnih, polukolonijalnih naroda ili narodnih manjina od strane vladajućeg naroda

Diskriminirati (lat. discriminare) dijeliti, odvajati, razlikovati; smanjivati prava, prikraćivati prava, obespravljavati, graničiti

Uočljiva je izrazita površnost semantičkog određenja oba termina što je u neku ruku zajednička osobina većini riječnika. Prvenstveno, može se zaključiti da se u ovom ključu diskriminacija sagleda tek kroz pravne i zakonske odnose, što ne može zadovoljiti interese onoga što nastojim kroz ovaj tekst motriti. Drugo sporno mjesto je povezivanje diskriminacije sa «pravljenjem razlike». Na tom mjestu se dotičemo ključnog izazova. No vrijedi pogledati i kako se određuje pojam tolerancije:

Tolerancija (lat. tolerantia) popustljivost, snošljivost (prema tuđim shvaćanjima, premda se čovjek s njima ne slaže, u vjerskim pitanjima i dr.)

Ovdje se pokreće još jedno zanimljivo pitanje. Ukoliko je sasvim transparentno (čak i za riječnik) da tolerancija podrazumijeva trpeljivost spram nečega što istinski neodobravamo unutar vlastitih stajališta, što je onda uzrok tome da neprestano konzumiramo njena svojstva tj. zašto tolerišemo toleranciju.

Želim dopuniti prethodno još jednim značajnim razmišljanjem za daljnju raspravu. Prvenstveno želio bih se vratiti na formulaciju «Samo da ih ja ne gledam». Za neodređeno «ih», dakle «njih» tj. skupinu koju jedan smatra nepoželjnom u vidokrugu (zato što «gleda»), možemo vezati bilo koju etničku, rasnu, seksualnu, polnu ili neku drugu apstraktnu grupaciju, što iz ovog motrišta iznova otkriva elastičnosti te floskule. Također, ukoliko «njih» u ovom slučaju razmotrimo kao kategoriju drugotnog spram mislećeg subjekta koji realnost na sasvim doslovnoj razini razlaže na «ja» (sebe) i «oni» (njih), tada smo u zgodnoj prilici da motrimo odnos subjekt-objekt u pomenutoj situaciji. Potrebno je uočiti narav i interes opisanog razgovora. Već je rečeno da je on obilježen nekom vrstom konsensuza koji regulira značenja unutar stvorenog narativa. Taj konsenzus, dakle, tretira odnos subjekt-objekt u dosluhu sa odnosom bliskost-stranost (ili nastranost). Sagovornici su se usaglasili da postoje «oni», kojima su dodjeljene čvrste, determinirane uloge. Drugim riječima, «njima» nije data mogućnost unutar narativa da iskorače u sferu «dogovorenog realnog» što u ovom slučaju pripada nivou vidljivog, onog što treba i vrijedi vidjeti, što je ugodno oku i na šta je um naviknut.

Dimenzija problema rapidno se širi sa nivoa estetskog na nivo ideološkog. No moguće je i reći da ideološka dimenzija određuju granice estetski primamljivog. Dogovor koji se postiže na koncu neobavezne konverzacije zaključavanje je jednog obaveznog smisla nakon kojeg je, smatra se, nepotrebno dalje razgovorati na istu temu. Smisao, kakav je dogovoren podrazumijeva dvije stvari: postoje «oni» kao ideološka drugo, te je «njih» potrebno perceptivno smaknuti jer su ideološka prijetnja prekrivena istančanim ukusom za ono što je lijepo vidjeti. Razgovor nas, dakle, opterećuje još jednim intrigantnim značenjem, koje se vezuje za potrebu da se nešto ili neko (nikad) «ne vidi».

Dotaknuti se problema «viđenja» ili «gledanja» znači ponovno se vratiti mislećem subjektu koji najznačajnije informacije o svijetu dobija čulom vida. Uslovno bih mogao tvrditi da ni jedan od dvojice sugovrnika u toku svog života nije vidio homoseksualne osobe u toku spolnih aktivnosti. Mogao bih reći da su dva gospodina čula o «njima» putem medija te su unaprijed izmaštali okvirne crte takvih aktivnosti da bi ih potom odredili kao nakazne. Možda nisu čak nikada ni pokušali uslikoviti takav momenat, već su im predodžbe o tome urezane kroz socijalne norme ili u njihovom svijetu postoje tek kao čist jezički iskaz oslobođen od mogućih iskustava.

Danas je popularno smatrati toleranciju lijekom za diskriminaciju. Svakodnevna upotreba tih riječi, kao i društveno-političke okolnosti unutar kojih jesmo, forsiraju nas da ta dva termina označimo kao načelno suprotstavljena. Međutim, opisana situacija svjedoči, prema mom mišljenju, o suglasju ta dva termina koje se postiže zdravorazumskim aktom, analogno načinu na koji se dva sugovornika uspjevaju usaglasiti unutar strukture jedne konverzacije u kojoj rečenični iskazi kao da i ne moraju funkcionisati kao korektno usaglašavanje. Pokušati ću to razjasniti još jednim primjerom:

«Takvi ljudi su bolesni i sve ih treba ukloniti.»

«Ma ja bolan. Samo da ih ja ne gledam. Razumiješ?»

Želim «ne vidjeti te očima», dakle istinski priželjkujem tvoje odsustvo, potiskujem te u ništavilo van granica empirijske, emotivne ili inteligibilne spoznaje, učiniti te bestjelesnim i apstraktnim, tebe stvarnog prekrojiti u blijedu razonodu vlastite prljave mašte. Intimno ti dozvoljam da budeš, ali van prostora koji tijelom zauzimam, jer te materijalno nastojim osporiti zajedno sa svojom spoznajom o tebi. Zapravo te ne tolerišem. Hoću te simbolički smaknuti, potisnuti u odsustvo, jer si oduvijek objekt za mene, objekt koji nastojim učiniti dovoljno dalekim da postane ne-objekt.

                U konkretnoj situaciji, percipirati drugoga čulom vida znači biti spreman na vlastito prisustvo u tuđem vidnom polju, jer prostori svijeta su relativno svačiji. Dakle, vidjeti drugoga poziva subjekta da se suoči sa potencijalnom ( ali svakodnevnom) okolnošću postajanja objektom nečije pažnje (ili žudnje).

                S druge strane, prisustvo u prostoru otvara mogućnosti spoznajama koje su nepredvidljive i smetaju ugovorima koji očekuju predvidljivost subjekata, jer to je uslov njihove funkcionalnosti. Govorimo malo o neočekivanosti. Počnimo od pretpostavke da je jedan od sagovornika medicinski tehničar, uposlenik na radnom mjestu gdje se primaju dobrovoljni davaoci krvi. Uzmimo u obzir da je osoba potpuno «oslobođena» očekivanja da će na radnom mjestu susresti homoseksualnu osobu (jer ju je intencionalno otpremila u polje ne-vidljivog). Šta je sljedeće?

                Osoba koja se priprema da uđe u prostorije gdje se obavlja procedura dobrovoljnog davanja krvi je homoseksualne orjentacije i u potpunosti je svjesna toga. Ista osoba čita listu tzv. rizičnih skupina na kojoj piše:

OSOBE KOJE NE TREBAJU DAROVATI KRV:

- Osobe koje redovno ili povremeno konzumiraju drogu

- Osobe koje se bave prostitucijom

- Osobe koje imaju povremene ili stalne kontakte sa homoseksualcima

- Osobe koje često mjenjaju partnere bez zaštite

- Osobe koje su HIV pozitivne ili su imale seksualne odnose s HIV pozitivnom osobom

Sporno mjesto je treća stavka. Osoba koja je pročitala stavku stoji pred izborom svjesna vlastite obilježenosti. No ista obilježenost je, čini se, uspostavljena tek napisanim i niti jedno drugo znakovlje u tom momentu ne oglašava o njenoj/njegovoj seksualnoj orijentaciji, kao ni o seksualnoj aktivnosti. Osoba je dakle čitaći subjekt postavljena u odnosu na narativ. On/ona može birati da reaguje. No spornu stavku može i birati da  prešuti, pri čemu će ga/nju zaduženo osoblje dočekati sa blagim osmijehom, umirujućom sugestijom, te će ga/nju po završetku ponuditi pripremljenim osvježenjem. Krvne pretrage će na koncu otkriti da li se radi o upotrebljivoj dozi krvi za buduće transfuzije. Krvne pretrage će otkriti i ukoliko doza krvi nije upotrebljiva iz određenog medicinskog razloga koji se manje ili više tiče seksualne aktivnosti i zdravlja osobe. Krv definitivno neće ukazati na seksualnu orjentaciju i ukoliko je zdrava krv, onda je i upotrebljiva krv dana u dobrotvorne svrhe. Pretraga će možda otkriti HIV, hepatitis ili neku drugu bolest organizma, koja opet ne mora osobu dovesti u kontekst homoseksualne orjentacije. Ukoliko ste naročito uporni mogli biste i pretpostaviti da je treća (sporna) stavka zapravo i suvišna.

                No ta stavka nas vraća u prethodni kontekst. Što se zapravo desilo sa čitaćim subjektom? Osoba je prešutjela jedan od identiteta i to je učinila u ime sebe kao subjekta (intencionalno) i u ime drugog kao objekta (posljedično) koji kako sam već rekao nastoji potisnuti «svog» drugog u polje neprimjetnog. Diskriminatorni čin povezuje dvije instance kroz dva srodnička robstva. Svjedočimo ambijentu dvostrukog samoponištavanja koji uključuje i «homofoba» i «homoseksualca». Oba subjekta su daleko od sebe u procesu razmjene. Njihova veza je komercijalna i «zauvijek-privremena», jer samo tako se ambijent nepoželjnog drugog može održati. Diskriminirajuća stavka se može lako zaobići samoponižavajućom šutnjom koja vodi u nepotpisani dogovor dvaju instanci: osobe koja odbija situaciju u kojoj će vidjeti i osobe koja odbija da bude viđena u okviru vlastitog seksualnog identiteta. Diskriminirajuća stavka je ona koja poništava subjekte proizvodeći maglovit prostor u kojem istinski identiteti ne mogu postojati vidljivo. Diskriminacija uništava mogućnost individualne, intimne realizacije na svim planovima socijalne i kulturne interakcije osim u formalno-poslovnim sferama, jer onemogućava spoznaju drugoga. Tolerancija, taj licemjerni blizanac diskriminaciji, ne nastaje kao borba, lijek, otpor diskriminaciji, već kao pandan kojim nam se nameće nemogućnost da adekvatno uklonimo diskriminaciju spoznajom njene prirode.

                Diskriminacija je vječno stanje mirovanja; onemogućiti kretanje znači obuzdati vjerovatnoću promjene za jednog i drugog. Status koji okoštava sa ljudima forsirajući ih u smjeru gubljenja sobstva unutar dogovorenog i oficijelnog. Diskriminacija i tolerancija su dvije giljotine jednog cjelovitog, ultimativnog gubilišta. Uslov njihovg ujedinjavanja i postojanja je prešućivanje sobstva. Onaj koji diskriminira pod sasvim određenim okolnostima može tolerisati pod nekim drugim. Polemička je pogreška reći da se radi o «pravljenju razlike», jer riječ je o činu koji razlike koincidentno poništava. Sva lica unutar mehanizma postaju identična udaljavajući se iz prostora individualnosti, premještajući se u prostor socijalnog bontona, gdje odumiru istovremeno i mogući konflikt i mogući ples, a rađaju se uloge «srdačnih životinja». Tu nema mržnje jednog prema drugom, već samo laž za jednog i za drugog. Mi živimo u zemlji gdje je svako in acta ili in potentia diskriminiran:  četnici, židovi, trebe, pičke, balije, crnje, srednjoškolci, studenti, drotovi, smetljari, cigani, čistačice, penzioneri, bradonje, kurve, babini sinovi, štreberi, šminkeri, pederi, lezbe, luđaci, glupani, ružni, konobari, balavci, narkomani, sandžaklije, šošoni, izdajice, šupci, levati, šutljivi, dosadni, siromašni, bogati, niski, visoki, retardirani, pametnjakovići, pedofili, silovani, bolesni, mrtvi, živi, građani, seljaci, lopovi, sretni i nesretni...

Sve sama čudovišta. Jedni za druge i jedni o drugima.

 Matija Bošnjak

     Sarajevo, 23.04.2012

Problemi trojezičnog pušenja

Hipoteza teksta jeste da duhanske kompanije uvodeći trojezična upozorenja u vezi sa štetnošću konzumiranja cigareta dvojako diskriminiraju određene narodnosti u Bosni i Hercegovini; prvenstveno vrijeđaju nacionalna i druga osjećenja Bošnjaka i Hrvata zbog nemogućnosti prepoznavanja vlastitog jezika između dva ponuđena; kao drugo, Bošnjacima se uskraćuje mogućnost da  kao pismo svog jezičkog izražavanja konzumiraju ćirilično pismo. Osim diskriminirajuće dimenzije, potrebno je naglasiti i onu koja se tiče samog izlaganja riziku onih potrošača koji nisu u stanju premostiti ovakve jezičke barijere, odnosno nositi se ovako konfuzno strukturiranim sustavom poruka.

Jedno od nekoliko različitih upozorenja, u trojezičnoj verziji, glasi:

1. Pušenje ubija

2. Pušenje ubija

3. Пушење убија

Postavlja se pitanje, koji od iskaza, ovdje označenih rednim brojevima 1. i 2., pripada hrvatskom, a koji bošnjačkom, jeziku, time i samim pripadajućim narodnostima? Nemogućnost identifikacije vlastitog jezika – jezika kojim pojedinac, pripadnik određene narodnosti, govori i zahvaljujući kojem promovira svoju različitost – govorećem subjektu nanosi nepopravljivu štetu: da bi je razumio, subjekat je dužan iščitati poruku dvostruko, na dva jezika, čime troši i dvostruko više vremena; subjekat nikada sa sigurnošću ne može tvrditi da je pročitao „pravu“ poruku i vrlo se lako može desiti da „tuđi“ jezik, zahvaljujući ovakvim nedefiniranostima, prihvati kao svoj i time učini nepopravljivu štetu sebi kao i pripadajućem narodu. Nadalje, ovakvim se nepravilnostima subjekat izlaže direktnom riziku jer se mogućnošću da poruka koju je pročitao nije napisana njegovim jezikom otvara i mogućnost da ne postane svjesnim eventualnog rizika koje konzumiranje cigareta sa sobom nosi. Primjera radi, ukoliko određeni Bošnjak pročita poruku „pušenje ubija“ a ne pročita da „pušenje ubija“, može ne biti svjestan da pušenje ubija, jer mu hrvatsko „pušenje ubija“ takvu poruku ne može prenijeti. Isto vrijedi i za Hrvata.  Osim što na ovaj način vrijeđaju osjećanja narodne pripadnosti, duhanske kompanije svoje potrošače izlažu riziku najvišeg stupnja, onome koji se odnosi na smrtni ishod.

Drugo pitanje koje smo razmotrili odnosi se na nemogućnost Bošnjaka da kao pismo svog jezičkog izraza konzumiraju ćirilično pismo, što je u suprotnosti sa željama i uvjerenjima određenih pojedinaca. Postoji određeni broj Bošnjaka koji govore bosanskohercegovačkim jezikom, ali pišu i čitaju ćirilično pismo. Takvi su subjekti najstrašnije izopćeni iz postojeće verzije jer jedino je srpski jezik štampan ćirilično. Dakle, takva, istinski manjinska skupina, nikako ne može doći do informacije da пушенје убија a da to nije ono srpsko пушење убија. Ovakvi su potrošači osuđeni na neinformiranost i neosvješteno srljanje u smrt.

Stoga, u ime potrošača i pobrojanih narodnosti zahtjevamo da duhanske kompanije u najmanjem mogućem vremenskom roku redefiniraju nezgrapno strukturiran sustav poruka, te izbjegnu diskriminatorske i ugrožavajuće posljedice. Naš prijedlog odnosi se na mogućnost da duhanske kompanije ispred svake poruke doštampaju skraćenice koje se odnose na jezike (odnosno, definiraju jezik o kome se radi), te dodaju ćirilično pisanu poruku na bosanskohercegovačkom jeziku, primjera radi:

HR: Pušenje ubija

BH: Pušenje ubija

БХ (ћир): Пушенје убија

СР: Пушење убија

Obzirom na mogućnost da smo neke detalje previdjeli ili izostavili, pozivamo sve zainteresirane da se pridruže zajedničkom osmišljavanju nove koncepcije koja će u skorije vrijeme biti prezentirana duhanskim kompanijama, te tako doprinesemo pravima na narodnu i jezičnu pripadnost, a što će u konačnici rezultirati sigurnijim i samosvjesnijim pušenjem.

Za kraj, postavljamo pitanje zbog čega je ponovno izostavljen romski jezik – možda Romi ne trebaju znati da ih se „ubija“?

slika preuzeta iz teksta lošijeg od našeg

Autori:

Amar Numanović

Hamza Ridžal

Malik Pašić

Matija Bošnjak

Nedžmina Šeta