Samo neka ih ne gledam...

                                                              "The devil will find work for idle hands to do"

Zamislimo sljedeću situaciju (koja se i dogodila): dva su se pristojna gospodina, ispijajući jutarnju kafu na jedno sasvim obično subotnje popodne, dotakli priče o homoseksualnim osobama. Razmjenjuju oni, dakle, mišljenja ili prije da kažem dobacuju se jednim te istim, klimajući glavom, razigranom mimikom zadovoljno potvrđuju jedan drugom iskrene stavove. Ne vole oni pedere. Ne poznaju niti jednog unutar užeg društvenog kruga u kojem se kreću. Međutim, lezbijke - ono kad dvije žene «vode ljubav» u porno-filmovima – mogu prihvatiti. Dvije plavuše, plavuša i brineta, tri crnke i plavuša, četiri plavuše. Toliko je valjda konceptualan taj prizor, estetski uzbudljiv, fleksibilan i otvoren za intruziju mačo-muževnosti bilo koje vrste. Ali dvojicu muškaraca jednostavno ne mogu gledati u istoj situaciji. Ne može se reći da su oni toliko radikalni da bi homoseksualce poželjeli ubiti, istrijebiti. To je previše neugodno za pomisliti.

«Neka rade oni šta hoće, ako im je već takva potreba», smatra jedan.

«Ma ja bolan. Samo da ih ja ne gledam. Razumiješ?», odgovara drugi.

To je razgovor jeftin i dosadan, predvidljivi su ugovori koji mu prethode i izlizani argumenti koji ga zatvaraju. No jednom kada ga čujete ne postoji šansa da mu se oduprete. Zavodljivo dozira, taj razgovor, sitne pristojnosti i prefinjenosti, umjeren je i do kraja common sense orijentiran, dok vas kupuje elegancijom luksuzne neutralnosti iz koje je potekao. Razgovor se mora okončati sporazumom, jer sporazum ga omogućava. Ipak, to su gospoda koja poštuju.

Smatram da se upravo ovdje dotičemo ključnog problema uključenog u okvir određen terminom diskriminacija. Stoga počnimo od riječi. Najpravednije je početi od riječi. Značenja koja pronalazim u riječniku stranih riječi pripisanih terminima «diskriminacija» i «diskriminirati» su sljedeći:

Diskriminacija (lat. discriminare odvajati, praviti razliku, discriminatio) u međunarodnim odnosima: davanje manjih prava pripadnicima jedne države nego što se daje pripadnicima drugih država; rasna diskriminacija socijalnopravni odnos u nekim državama koji pripadnicima drugih rasa (npr. Crncima i Židovima) i nacionalnim manjinama osporava ona prava građanske slobode što ih uživaju pripadnici vladajućeg naroda; obespravljanje kolonijalnih, polukolonijalnih naroda ili narodnih manjina od strane vladajućeg naroda

Diskriminirati (lat. discriminare) dijeliti, odvajati, razlikovati; smanjivati prava, prikraćivati prava, obespravljavati, graničiti

Uočljiva je izrazita površnost semantičkog određenja oba termina što je u neku ruku zajednička osobina većini riječnika. Prvenstveno, može se zaključiti da se u ovom ključu diskriminacija sagleda tek kroz pravne i zakonske odnose, što ne može zadovoljiti interese onoga što nastojim kroz ovaj tekst motriti. Drugo sporno mjesto je povezivanje diskriminacije sa «pravljenjem razlike». Na tom mjestu se dotičemo ključnog izazova. No vrijedi pogledati i kako se određuje pojam tolerancije:

Tolerancija (lat. tolerantia) popustljivost, snošljivost (prema tuđim shvaćanjima, premda se čovjek s njima ne slaže, u vjerskim pitanjima i dr.)

Ovdje se pokreće još jedno zanimljivo pitanje. Ukoliko je sasvim transparentno (čak i za riječnik) da tolerancija podrazumijeva trpeljivost spram nečega što istinski neodobravamo unutar vlastitih stajališta, što je onda uzrok tome da neprestano konzumiramo njena svojstva tj. zašto tolerišemo toleranciju.

Želim dopuniti prethodno još jednim značajnim razmišljanjem za daljnju raspravu. Prvenstveno želio bih se vratiti na formulaciju «Samo da ih ja ne gledam». Za neodređeno «ih», dakle «njih» tj. skupinu koju jedan smatra nepoželjnom u vidokrugu (zato što «gleda»), možemo vezati bilo koju etničku, rasnu, seksualnu, polnu ili neku drugu apstraktnu grupaciju, što iz ovog motrišta iznova otkriva elastičnosti te floskule. Također, ukoliko «njih» u ovom slučaju razmotrimo kao kategoriju drugotnog spram mislećeg subjekta koji realnost na sasvim doslovnoj razini razlaže na «ja» (sebe) i «oni» (njih), tada smo u zgodnoj prilici da motrimo odnos subjekt-objekt u pomenutoj situaciji. Potrebno je uočiti narav i interes opisanog razgovora. Već je rečeno da je on obilježen nekom vrstom konsensuza koji regulira značenja unutar stvorenog narativa. Taj konsenzus, dakle, tretira odnos subjekt-objekt u dosluhu sa odnosom bliskost-stranost (ili nastranost). Sagovornici su se usaglasili da postoje «oni», kojima su dodjeljene čvrste, determinirane uloge. Drugim riječima, «njima» nije data mogućnost unutar narativa da iskorače u sferu «dogovorenog realnog» što u ovom slučaju pripada nivou vidljivog, onog što treba i vrijedi vidjeti, što je ugodno oku i na šta je um naviknut.

Dimenzija problema rapidno se širi sa nivoa estetskog na nivo ideološkog. No moguće je i reći da ideološka dimenzija određuju granice estetski primamljivog. Dogovor koji se postiže na koncu neobavezne konverzacije zaključavanje je jednog obaveznog smisla nakon kojeg je, smatra se, nepotrebno dalje razgovorati na istu temu. Smisao, kakav je dogovoren podrazumijeva dvije stvari: postoje «oni» kao ideološka drugo, te je «njih» potrebno perceptivno smaknuti jer su ideološka prijetnja prekrivena istančanim ukusom za ono što je lijepo vidjeti. Razgovor nas, dakle, opterećuje još jednim intrigantnim značenjem, koje se vezuje za potrebu da se nešto ili neko (nikad) «ne vidi».

Dotaknuti se problema «viđenja» ili «gledanja» znači ponovno se vratiti mislećem subjektu koji najznačajnije informacije o svijetu dobija čulom vida. Uslovno bih mogao tvrditi da ni jedan od dvojice sugovrnika u toku svog života nije vidio homoseksualne osobe u toku spolnih aktivnosti. Mogao bih reći da su dva gospodina čula o «njima» putem medija te su unaprijed izmaštali okvirne crte takvih aktivnosti da bi ih potom odredili kao nakazne. Možda nisu čak nikada ni pokušali uslikoviti takav momenat, već su im predodžbe o tome urezane kroz socijalne norme ili u njihovom svijetu postoje tek kao čist jezički iskaz oslobođen od mogućih iskustava.

Danas je popularno smatrati toleranciju lijekom za diskriminaciju. Svakodnevna upotreba tih riječi, kao i društveno-političke okolnosti unutar kojih jesmo, forsiraju nas da ta dva termina označimo kao načelno suprotstavljena. Međutim, opisana situacija svjedoči, prema mom mišljenju, o suglasju ta dva termina koje se postiže zdravorazumskim aktom, analogno načinu na koji se dva sugovornika uspjevaju usaglasiti unutar strukture jedne konverzacije u kojoj rečenični iskazi kao da i ne moraju funkcionisati kao korektno usaglašavanje. Pokušati ću to razjasniti još jednim primjerom:

«Takvi ljudi su bolesni i sve ih treba ukloniti.»

«Ma ja bolan. Samo da ih ja ne gledam. Razumiješ?»

Želim «ne vidjeti te očima», dakle istinski priželjkujem tvoje odsustvo, potiskujem te u ništavilo van granica empirijske, emotivne ili inteligibilne spoznaje, učiniti te bestjelesnim i apstraktnim, tebe stvarnog prekrojiti u blijedu razonodu vlastite prljave mašte. Intimno ti dozvoljam da budeš, ali van prostora koji tijelom zauzimam, jer te materijalno nastojim osporiti zajedno sa svojom spoznajom o tebi. Zapravo te ne tolerišem. Hoću te simbolički smaknuti, potisnuti u odsustvo, jer si oduvijek objekt za mene, objekt koji nastojim učiniti dovoljno dalekim da postane ne-objekt.

                U konkretnoj situaciji, percipirati drugoga čulom vida znači biti spreman na vlastito prisustvo u tuđem vidnom polju, jer prostori svijeta su relativno svačiji. Dakle, vidjeti drugoga poziva subjekta da se suoči sa potencijalnom ( ali svakodnevnom) okolnošću postajanja objektom nečije pažnje (ili žudnje).

                S druge strane, prisustvo u prostoru otvara mogućnosti spoznajama koje su nepredvidljive i smetaju ugovorima koji očekuju predvidljivost subjekata, jer to je uslov njihove funkcionalnosti. Govorimo malo o neočekivanosti. Počnimo od pretpostavke da je jedan od sagovornika medicinski tehničar, uposlenik na radnom mjestu gdje se primaju dobrovoljni davaoci krvi. Uzmimo u obzir da je osoba potpuno «oslobođena» očekivanja da će na radnom mjestu susresti homoseksualnu osobu (jer ju je intencionalno otpremila u polje ne-vidljivog). Šta je sljedeće?

                Osoba koja se priprema da uđe u prostorije gdje se obavlja procedura dobrovoljnog davanja krvi je homoseksualne orjentacije i u potpunosti je svjesna toga. Ista osoba čita listu tzv. rizičnih skupina na kojoj piše:

OSOBE KOJE NE TREBAJU DAROVATI KRV:

- Osobe koje redovno ili povremeno konzumiraju drogu

- Osobe koje se bave prostitucijom

- Osobe koje imaju povremene ili stalne kontakte sa homoseksualcima

- Osobe koje često mjenjaju partnere bez zaštite

- Osobe koje su HIV pozitivne ili su imale seksualne odnose s HIV pozitivnom osobom

Sporno mjesto je treća stavka. Osoba koja je pročitala stavku stoji pred izborom svjesna vlastite obilježenosti. No ista obilježenost je, čini se, uspostavljena tek napisanim i niti jedno drugo znakovlje u tom momentu ne oglašava o njenoj/njegovoj seksualnoj orijentaciji, kao ni o seksualnoj aktivnosti. Osoba je dakle čitaći subjekt postavljena u odnosu na narativ. On/ona može birati da reaguje. No spornu stavku može i birati da  prešuti, pri čemu će ga/nju zaduženo osoblje dočekati sa blagim osmijehom, umirujućom sugestijom, te će ga/nju po završetku ponuditi pripremljenim osvježenjem. Krvne pretrage će na koncu otkriti da li se radi o upotrebljivoj dozi krvi za buduće transfuzije. Krvne pretrage će otkriti i ukoliko doza krvi nije upotrebljiva iz određenog medicinskog razloga koji se manje ili više tiče seksualne aktivnosti i zdravlja osobe. Krv definitivno neće ukazati na seksualnu orjentaciju i ukoliko je zdrava krv, onda je i upotrebljiva krv dana u dobrotvorne svrhe. Pretraga će možda otkriti HIV, hepatitis ili neku drugu bolest organizma, koja opet ne mora osobu dovesti u kontekst homoseksualne orjentacije. Ukoliko ste naročito uporni mogli biste i pretpostaviti da je treća (sporna) stavka zapravo i suvišna.

                No ta stavka nas vraća u prethodni kontekst. Što se zapravo desilo sa čitaćim subjektom? Osoba je prešutjela jedan od identiteta i to je učinila u ime sebe kao subjekta (intencionalno) i u ime drugog kao objekta (posljedično) koji kako sam već rekao nastoji potisnuti «svog» drugog u polje neprimjetnog. Diskriminatorni čin povezuje dvije instance kroz dva srodnička robstva. Svjedočimo ambijentu dvostrukog samoponištavanja koji uključuje i «homofoba» i «homoseksualca». Oba subjekta su daleko od sebe u procesu razmjene. Njihova veza je komercijalna i «zauvijek-privremena», jer samo tako se ambijent nepoželjnog drugog može održati. Diskriminirajuća stavka se može lako zaobići samoponižavajućom šutnjom koja vodi u nepotpisani dogovor dvaju instanci: osobe koja odbija situaciju u kojoj će vidjeti i osobe koja odbija da bude viđena u okviru vlastitog seksualnog identiteta. Diskriminirajuća stavka je ona koja poništava subjekte proizvodeći maglovit prostor u kojem istinski identiteti ne mogu postojati vidljivo. Diskriminacija uništava mogućnost individualne, intimne realizacije na svim planovima socijalne i kulturne interakcije osim u formalno-poslovnim sferama, jer onemogućava spoznaju drugoga. Tolerancija, taj licemjerni blizanac diskriminaciji, ne nastaje kao borba, lijek, otpor diskriminaciji, već kao pandan kojim nam se nameće nemogućnost da adekvatno uklonimo diskriminaciju spoznajom njene prirode.

                Diskriminacija je vječno stanje mirovanja; onemogućiti kretanje znači obuzdati vjerovatnoću promjene za jednog i drugog. Status koji okoštava sa ljudima forsirajući ih u smjeru gubljenja sobstva unutar dogovorenog i oficijelnog. Diskriminacija i tolerancija su dvije giljotine jednog cjelovitog, ultimativnog gubilišta. Uslov njihovg ujedinjavanja i postojanja je prešućivanje sobstva. Onaj koji diskriminira pod sasvim određenim okolnostima može tolerisati pod nekim drugim. Polemička je pogreška reći da se radi o «pravljenju razlike», jer riječ je o činu koji razlike koincidentno poništava. Sva lica unutar mehanizma postaju identična udaljavajući se iz prostora individualnosti, premještajući se u prostor socijalnog bontona, gdje odumiru istovremeno i mogući konflikt i mogući ples, a rađaju se uloge «srdačnih životinja». Tu nema mržnje jednog prema drugom, već samo laž za jednog i za drugog. Mi živimo u zemlji gdje je svako in acta ili in potentia diskriminiran:  četnici, židovi, trebe, pičke, balije, crnje, srednjoškolci, studenti, drotovi, smetljari, cigani, čistačice, penzioneri, bradonje, kurve, babini sinovi, štreberi, šminkeri, pederi, lezbe, luđaci, glupani, ružni, konobari, balavci, narkomani, sandžaklije, šošoni, izdajice, šupci, levati, šutljivi, dosadni, siromašni, bogati, niski, visoki, retardirani, pametnjakovići, pedofili, silovani, bolesni, mrtvi, živi, građani, seljaci, lopovi, sretni i nesretni...

Sve sama čudovišta. Jedni za druge i jedni o drugima.

 Matija Bošnjak

     Sarajevo, 23.04.2012