Zbirka „Pobune“ Derviša Sušića kompoziciono je uređena u pet priča od kojih svaka ima dramsku liniju oblikovanja radnje i fabulativnu dovršenost. Izuzetna kompoziciona čvrstina Sušićeve zbirke priča i kako tematska, tako i idejna konzistentnost, oblikuje neraskidivu vezu među njima i svaka nova priča izvire iz prethodne. Prateći povijesnu dramu bošnjačkog etnosa od Osmanskog cartva do Drugog svjetskog rata, Sušić je čitaocu ponudio ne samo historijsku nego i porodičnu hroniku jer je protagonist prve priče Abdulah Pilavija daleki predak Redžepa i Abdulaha koji egzistiraju u XX stoljeću i svjedoci su zbivanja koje ovaj pisac obrađuje u posljednjoj priči. Sušić dramu našeg kulturnog podneblja i našu prošlost oslikava kao sistem koji neprestance transcendira zlo, sistem kojeg određuju iracionalne sile mračnih ideologija. Razbijajući mistificiranost bošnjačke tradicije i bošnjačkog nacionalnog kolektiva, ovaj (uslovno) roman prstenaste strukture potvrda je analitičkog uma na kom se temelji cjelokupna kultura moderne. Priča koja nosi naziv „Kaimija“ posebno je privukla moju pažnju pa ću nešto više reći o njoj.
U ovoj priči Sušić prati sudbinu šejha Silahdar Mustafa-pašine tekije, Hasana Kaimije Zerinoviće – stvarne ličnosti koja je egzistirala i djelovala na našim prostorima. Priča počinje šejhovom odlukom da se vrati iz Turske u Bosnu. Na tom putu on upoznaje lika opjevanog u epskim pjesmama, krajiškog junaka Budalinu Taleta. Već primjećujemo zanimljiv postupak uvođenja lika iz nekog ranijeg književnog djela u novu umjetničku materiju. Međutim, u ovoj pripovijetki Budalina Tale ne funkcionira kao uzvišeni i hiperbolizirani junak kao u epskim pjesmama nego svojim humorom i svojom ekscentričnošću potpuno ruši tipičnost junaka epske pjesme. To je primijetno u Taletovom opisivanju junačkog pohoda po naredbi Mustajbega Ličkog:
„Eto, jednom, posla mene Lički Mustajbeže da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola orača. Ja ukradoh dva dobra vola orača. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleći Boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proživio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Anđeliju i poklonio je Ličkom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ružnu begovicu izmišljenom Anđelijom. Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begović u čakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o nečemu mora misliti. I guslar od nečega mora živjeti. Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.“
Taletov junački zadatak sastoji se u dovođenju dva vola orača a nagrada za učinjeno djelo je dva dukata i ovca jalovica – umjesto titule, zemlje, počasti ili položaja koji su bili uobičajan način iskazivanja zahvale junacima. Upravo na ovoj ravni parodiranja epskog heroja odvija se bahtinovska karnevalizacija, gdje mali čovjek destabilizira velike istine. Ukidanje epske idealističke konsrukcije heroja kao nepromjenjivog metaoznačitelja kulture za račun humornog konstrukta junaka spušta Budalinu Taleta sa razine nepromjenjivosti njegovog identiteta u procesualnost vremena izjednačenu sa stalnom promjenom svijeta i varijacionim junakovim identitetom. Zbog toga Vladimir Biti u Uplitanju nerečenog s pravom primjećuje da je roman dijete polikontekstualnog svijeta i tako, bar prividno, izjednačuje antitetične definicije romana. Razbijanje epske nadpovijesne perspektive junaka i njegovog kurioziteta primjetno je i u epizodi sramoćenja od strane žitelja Sarajeva, nakon što su ga pretukli i bacili u jarak bjelavački momci:
Rane zadobijene u tuči nisu bile ono najgore. Po Sarajevu puče bruka junakova.Kad je poslije desetak dana liječenja izišao na čaršiju, grajala su djeca za njim, a ljudi po dućanskim vratima začepljali noseve i sasvim ozbiljno pitali jedan drugog:
„Komšija, šta li ovo zaudara?“ „Da nije kakav bjelavski deriz?“ „Il nečije junačke čakšire?“
Tale uvrede prima stoički ali se kasnije sveti, što opet nije tipično za junaka epske pjesme. Sušićeva intervencija sa ovakvim malim čovjekom na horizontu kulture nasuprot mitskom junaku koji je domište našao u epskoj pjesmi je čista travestija ideala epike čiji je sociološki odraz bio gotovo tragičan. Budalina Tale u jednom trenutku kaže: „Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.“ Ovim iskazom, on je upozorio na sav konstruktivizam izgradnje epskog junaka ali i na sociološku dimenziju književnosti kao mehanizma diskurzivne kontrole. Budući da umjetničke istine žive i onda kada griješe na razini činjenica, kako bi se izrazio Dževad Karahasan, sistem istina svojstvenih epici ostavio je snažan pečat u svijesti recipijenata. Sušić parodira sve mitove, povijesne pamflete, kulturološke ideale, tipične junake i demistificira velike metanarative. Parodija je prisutna i u liku Kaimije samog, doduše, ona je kod njega manje komična ali je značajnija jer je Kaimija učenjak i nosilac znanja a Tale je graničar, te je stoga njen značaj u sociološkom smislu značajniji. Kroz nekoliko scena vulgarne razbludnosti i rušenja moralnih normi Sušić razbija stereotipe i tipičnost učenjaka koji su u Stambolu završili škole:
„Oko ponoći ludujemo, ganjamo se po svetoj kući - po tekiji, ja njega gađam mudrim i pobožnim knjigama, a on mene ukoričenim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nađem odgovore svojoj i čovjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, pobožnost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o ćudoređu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.“
U knjizi Umjetnost romana, Milan Kundera kaže kako je osnovna osobina modernog romana relativiziranje istina koje su prisutne među ljudima. U književnosti ne trebamo vidjeti moralni stav nego upitanost. A upravo je upitanost jedini moral književnosti.
Hamza Ridžal
Nema komentara:
Objavi komentar