PISMO PATRIJARSIMA

Vi  morate znati, u vašim domovima su uljezi. I suviše dugo ste se borili, i suviše okrutni bili da bi sad pali neupozoreni, bez šanse za jedan posljednji juriš. Zato vam govorim, jer iako je ovo od početka bio nadasve nepošten rat, prevaga nad nemuštim neprijateljim uvijek oduzima nešto od slasti. Za potpunu pobjedu potreban je David protiv Golijata, smrtnik protiv Titana. Zato vas trebam jake i budne kao u ono doba kad su vaše čelične pesnice tek učile mljeti meso i kosti, kad su vaše olovne čizme tek zakoračile na svoj dugi marš uništenja. Tisućljetni patrijarsi, u vašim domovima su uljezi! Uvukli su se u vaše plahte, u vaše ulaštene cipele, smiju vam se šćućureni iza vrata ormara, vješaju se o lustere, te nevidljive beštije, dok vi mirno gledate televiziju, rastu u saksiji iza čuvarkuće, vežu se oko vaših vratova umjesto kravate, prave posljednji čvor prije smrtnog zategnuća. U vašim kućama pupa stari, dobri, iskonski grijeh.

Noću, dok mirno spite, vaše dražesne kćeri rastvaraju vam usnule kandže, iskradaju se na prstima i odlaze na opasna mjesta sa krajnje opasnim ljudima. Vaši sinovi ljube nečiste ruke, nepoželjne buduće snahe, a katkad, sačuvaj nas mili Bože!, katkad i tuđe sinove. Vaša stoljećima duga budnost klonula je samo na tren, i gle, sloboda je iskoristila i najmanju šansu da napadne vaše stamene barikade. Decenijama vaše kuće stajale su savršeno uredne, sve unutra čisto je i pospremljeno, svi nabori zategnuti, sve površine izglačane, u vašim životima nikada nije bilo nereda i haosa. Sa porodičnih fotografija na komodi gledaju vas djeca plastičnih pogleda, dok jedva primjetan strah lebdi nad njihovim ramenima tamo gdje ste nekada polagali vaše ruke teže od stjenja. Na zidovima su njihove uramljene diplome, vaš ponos ne stane u dnevni boravak, ne stane ni u čitavu kuću, prelijeva se preko dvorišne ograde u komšijski vrt, putuje s vama na porodične ručke, putovanja i posjete. Puna su vam usta vaše divne dječice, i njihovih uspjeha, i njihovih podviga.

Dobro ste ih odgojili. Sin je prava momčina, praska oko njega testosteron dok mlati čaršijske dangube i pedere, na tribinama stadiona gol do pasa sa ostalim junacima skandira "Ubij ustaše/balije/četnike"; prav i zdrav k'o dren vaš sin je utjelovljene čistoće, vjere i pravde. On je budući vitez vaše slavne nacije. Poput vas, hrlit će u bezumne ratove i ljubiti stopala lukavih demagoga, i na njihov mig spremno sasjeći bližnjeg svog za lažni ideal i potkupljenu svrhu. I mala je dobro ispala. Prava pametnica, naučena da vam nikada drsko ne odgovori i na vaš zahtjev kaže “ne”. Naučena da poštuje starije, da dvori svoju braću, da liježe rano u krevet, da nikada pred gostima ne kaže ono što zaista misli, da održava privid pred ljudima i svijetom. Mala je dobro naučena, i zna šta je sramota. A sve je sramota. Prozori bez zavjesa su sramota, drečava odjeća je sramota, pirsing je sramota,  biti svoj je sramota, biti drugačiji – to je već zločin. Mala zna. Samo još da se ne uda za kakvog vlaha/baliju/četnika, neka ne ode za crnca, Kineza, stranca, ili, sačuvaj nas mili Bože!, za tuđu kćerku. Neka crkne nesrećna ako hoće, ali neka ne dira vašu rasnu, vjersku, etničku čistoću. Vi ste čisti koncentrat normalnosti. Vas je u školama učila ona odumiruća vrsta finih, pristojnih gospođa i gospode koji su znali značaj običaja, tradicije, adeta, a i ako niste išli u škole, imali ste djedove i babe, i još se sjećate njihovih riječi, još pamtite njihove naredbe: "Podižite kule i zidove veće od Babilona! Oko svojih domova iskopajte šance dublje od najtamnijih ambisa, ne dajte onima sa zapada, ni sjevera, ni juga, ni istoka da vam podvale svoju izobličenost, svoju moralnu i genetsku deformiranost uz isprazne govorancije o novojekovnim pizdarijama kao što su tolerancija, ljudska prava, i šta već. Ne dajte onima sa druge strane da pređu vaš prag. Sa druge strane samo je ološ i hulja. Ne dajte tuđincima da pređu vaš prag!"

Tisućljetni patrijarsi, niste uspjeli. Kroz pukotine u bedemima provukao se Drugi. Šeta vašim gradovima, sjedi za vašom trpezom i vi ga ne prepoznajete. Ne prepoznajete jer je isti kao i vi, ima isto lice i iste ruke, i istog praoca i pramajku, i obuzme ga ista smrtna jeza dok gleda prosjake i gubavce i pruža ruke istom bešćutnom bogu tražeći od njega milost i zaštitu. Zadesila vas je zajednička sudbina svih tiranina: odveć uvjereni da je vaša vladavina terora osigurana, otpustili ste stražare i sa vrata makli bijesne kerbere. Vaša vlast još uvijek se štuje. Ucviljene i prestrašene žene, vaše vjerne supruge, domaćice, kuharice, čistačice, doktorice, još uvijek sa vaših zlokobnih čela iščitavaju naredbe, na vašim kamenim, stišanim licima prepoznaju potrebe i želje. Ali, nešto je ipak drugačije, nešto se pomaklo u vašim krutim strukturama, nešto je napuklo u samom temelju. Postali ste i suviše zaneseni u svojoj dominaciji i opresiji, u potpunosti uvjereni da ništa, nikada neće uzdrmati vašu diktaturu. I zato ne primjećujete stvari koje vam prije sigurno ne bi promakle.

Zar ne vidite da vam se vaša djeca više ne pridružuju u molitvama. Ne okreću se istoku, ne uzvikuju pomoz' Bog, gnušaju se na prosuta krvca žrtvenih životinja, u svete knjige zure prkosno. Sa vama ne gledaju televiziju i ne slušaju vijesti, ne bili izbjegli vaša predavanja o međunarodnoj politici i teorijama zavjere. Žurno napuste sobu kada počnete govoriti o crnčugama, ćifutima, prevrtljivim zapadnjacima, prljavim istočnjacima, kada po ko zna koji put ponovite vaše elaborirane teorije o onima druge vjere. I dok vi planirate njihove svadbe i sretne male unuke, i dok je u vašim životima sve potaman, potisnuti bijes vašoj djeci iscrtava preuranjene bore, nagriza im jetru i gušteraču, posađuje u njihova mlada tijela klice zlobnih boleščura, tablete i alkohol pomažu im zaboraviti da ne pripadaju vlastitoj porodici, da su tuđinci u vlastitom domu.

Tuđinci. To nisu ona unakažene stvorenja koja je bog rasuo po rubovima svijeta da vas straše i opominju. To nisu divljaci sa druge strane granice, smrtni neprijatelji iz drugog plemena. Tuđinci, to su vaša sopstvena djeca koju je negdje, nekada okrzla sloboda, dotakla ih u prolazu, uselila se u njihove glave i sa njihovih umova strgle vaše čelične okove. Tisućljetni patrijarsi, gubite svoj jedini rat. Čujete li ovo komešanje iza brda, čujete li krik od koga se tresu zemlje i nebesa? Čujete li huk nagomilane ljutnje koja konačno ruši brane, zveket lanaca koje kidamo sa naših zglobova? To se sloboda vraća nakon dugog izgnanstva, odlučna očistiti svijet mitoloških čudovišta, sahraniti dinosaurse, uništiti fosile naše pradavne gluposti. I vi ćete biti prve žrtve novog svijeta lišenog prisile. Zato se spremite. Ne želimo vam pucati u leđa ni prikrasti vam se u snu. Naoružajte se jedan posljednji put i izađite nam na pravedan megdan. Ali znajte, tisućljetni patrijarsi: otpočeo je vaš konačni poraz. 

Selma Asotić