«Mrtvi ne vole pričati o
tome. Zato je odgovornost potpuno moja.
Prvoga dana je dječak, -
kasnije se ispostavilo - šesnaestogodišnjak, učenik škole u kojoj predajem
(...) jezik i književnost, sin jedne majke i jednog oca, brat dvojice braće i
jedne sestre, banuo na vrata učionice i nasumično počeo pucati iz automatske
puške po učenicima koji su sjedili u klupama. Paljba, isključiva okolnost, može znati - shvatio sam kasnije - samo za one koji joj čistom srećom izmaknu i
one koji postanu njene žrtve. To je prijeka narav Paljbe; po vlastitoj
učinkovitosti ona razlikuje ljude. Kada je dječaku, mladom krvniku sasvim
običnog školskog jutra, ponestalo municije, paljba se povukla u, prostorije
tišine slavnog samoodlikovanja učinkovitosti,
da bi spokojno prepustila vlastiti šesnaestogodišnji instrument rukama Zaštite. Do kraja dana, prebrojali
smo dvadesetoro preživjelih, dvadesetoro sretnih. Dvoje manje od poginulih,
dvoje manje od onih koje je Paljba odabrala da budu nesretni. Nekoliko dana
kasnije, u skupim odijelima, u timovima skupih odijela, u koracima lakiranih
cipela, zaštićena armiranim kolima, osigurana novim instrumentima paljbe, opremljena savremenim rješenjima, u naš
uznemireni grad došla je i Pravda, da bi izmjerila tugu tako što će prebojrati
mrtve. Na svakom stubu, od toga dana, u našem malom gradu postavljene su prazne
oči koje ne trepću, a savršenog su pamćenja, ti agitatori sigurnog društva, stražari bezbjednog
svijeta. Samo su prigrlili naš strah idejom starom koliko je iskusan svaki od
poznatih nam režima.»
Ključno
pitanje našeg svijeta je da li seriju «Two and a half men» možemo i moramo
prepoznati kao priglupu, samim tim i beskorisnu sadržinu te raspoloživu tek za
dokoličarsku, ravnodušnu i pasivnu recepciju. Zapravo možda sam i pretjerao. To
ne bi moglo biti ključno pitanje našeg svijeta, no ipak sam voljan ga
postaviti, jer se (ključna) pitanja mogu pojavaiti čak i pod (naizgled)
trivijalnim okolnostima.
U jednoj od epizoda glavni lik,
imenom Čarli, (čija karakterizacija unutar datog motivacijskog sistema može
biti identificirana kao bliska starom
motivu zavodnika - Don Juana) je, čini se, naumio da seksualno konzumira što je
moguće više «partnerki» što ga dovodi u različite nepovoljne situacije
(naprimjer ozljede testisa, podliv ispod oka i slično). Ženskaroš je, motiviran
svojom primarnom karakternom crtom, unatoč svemu istrajan u namjeri da (do u
beskraj) umnožava vlastite seksualne aktivnosti sve dok toj potencijalno
beskonačnoj progresiji ne dođe kraj uzrokovan pojavom suprotstavljene, ali
jednako snažne djelatne energije. Tada su moguća dva ishoda: u starijim
verzijama, uključivanje takvog djelatnog faktora znači kažnjavanje Don Juana
smrću i re-uspostavu narušenih odnosa, dok u pomenutoj verziji tj. seriji «Two
and a half men» takvu djelatnu silu prepoznajemo kao autoritet policije. Da
budem precizniji, radi se o policajki, kojoj Čarli prilazi kao lijepoj ženi sa
namjerom da je uvrsti u pomenuti niz nagomilavanja partnerki. Zatim će se
interesni okvir susreta obostrane žudnje otrkiti kao lažan da bi omogućio
strukturalno prepoznavanje na dva nivoa. Prvenstveno, lijepa žena nije samo
lijepa žena, već je i na službenom zadatku s ciljem da privede osobe koje druge
osobe «potiču na blud». S druge strane, lik prepoznaje vlastite ciljeve kao
problematične, vlastitu motivaciju kao autodestruktivnu, te poželi zatražiti
pomoć psihoterapeuta, nakon što je bio priveden. Psihoterapeut će kasnije
utvrditi primarne uzroke Čarlijevog ekscesivnog ponašanja (naime, bivša vjerenica
mu se udaje za drugog mušakrca).
Tačka
optužnice – «poticanje na blud» – je eksplicitno data i djeluje kao opravdana
zbog sve prethodne aktivnosti lika. Ipak, ako se iznova razmotri sistem odnosa
unutar te situacije, koja je istovremeno strukturalno rješenje i moralna
pouuka, otkrit ćemo paradoks mehanizama koji se promoviraju kao garanti
opštevažećih koordinata «slobode» i «prava» unutar kojih je pojedinac
implicitno definiran. Zabluda je čak i
opasnija kad se mehanizam očuvanja određenih implicitnih vrijednosti
podrazumijeva kao efektivan i funkcionirajući okvir, promovirajući vlastito
dejsvto pod maskom kauzalno-narativne dinamike u kojoj će se lik Čarli, «po
logici stvari», zbog svoje budalaštine prepoznati kao prijestupnik.
No kako funkcioniše taj mehanizam?
Šta se može reći o toj situaciji?
Prvobitno je stvorena kao
ambijent u kojem će Čarli-ženskaroš potvrditi vlastitu karakternu dosljednost.
Čarli se odnosi prema objektu žudnje kao lovac prema plijenu. Nedugo zatim,
situacija se sa razotkrivanjem interesnog okvira lika-policajke transformira u
zamku za Čarlija. Lik ženskaroša, Čarli, pristupa drugom liku, objektu vlastite
žudnje, sa sasvim određenom namjerom da lanac dešavanja koji vodi od čina
zavođenja do čina u krevetu dosljedno realizira. Pri tome će, ovisno o stepenu
izazova, stilizirati retoriku kojom se njegov objekt žudnje (lijepa žena, još
jedna u nizu) stimulira ka ostvarenju isplaniranog. Doslovan sadržaj onoga što
će takav ženskaroš sugerirati «plijenu» ostaje nepoznat jer nam se prikazuje u
obliku došaptavanja, što po svemu sudeći jeste sredstvo intenziviranja
erotskog, budući da zahtjeva naslućivanje ili angažman u imaginaciji.
Akteri, dakle, djeluju na dvije
razine identiteta, te budući da se situacija pogodna za jedan lanac djelatnosti
razotkrila kao lažna situacija, time je preusmjerena u drugačiji tok što
podrazumijeva kraj igre za jedan sistem odnosa, a početak za drugi. Policajka
ulaže sebe u situaciju glumeći plijen, da bi na koncu njeno vraćanje u službenu
ulogu razotkrilo i višak njenog znanja u odnosu na Čarlija. Višak znanja se u
tom kontekstu može uzeti za element koji će naglasiti distinktivna obilježja
naizgled vrijednosno ekvivalentne prevare. Policajka se organizovano i
smišljeno kreće unutar dva polja subjektivnosti – jednog koji je ambijent
odnosa ženskaroš-plijen i drugog koji jeste zamka onog odnosa
policajka-prijestupnik – koji njezinom usmjerenošću na cilj gube na sintetičkoj
vezi. Na koncu, kada se njena aktivnost potvrdi kao aktivnost policajke,
mogućnost da ostane u poziciji plijena Čarlijeve žudnje iščezava. S druge
strane, Čarli uhvaćen u ilegalnoj aktivnosti, ne samo da ostaje ženskaroš, već
se i pred licem zakona potvrđuje kao takav. Čarlijeve mogućnosti su, rekao sam,
bitno određene motivacijskim sistemom u koji se i sintetički uklapa njegova
dominantna karakterna crta – zavodništvo.
Kako onda tumačiti čin
«poticanja na blud»?
Svrhovitost «pretvaranja» nije
identična: Čarlijeva «gluma», igra zavodnika, određena je žudnjom, dok je
policajkina gluma određena interesom da se potencijalnog delinkventa dovede u
zamku. Policajka predstavlja efikasne mjere zakona, Čarli predstavlja samog
sebe kao zavodnika. U konkretnoj situaciji, policajka u službi zakona mora
odigrati ulogu plijena da bi se lovca uhvatilo u zamku. Plijen kao objekt
oblilježen vrijednošću nužna je tačka potvrde Čarlijeve igre zavodništva tj.
poticanja na blud, te shodno tome mora funkcionisati kao mamac. Funkcija mamca
je proizvesti simulaciju realnih okolnosti unutar kojih će jedan akter postati
uzročnik-pokretač određene radnje sa razlikom što će posljediće izostati tj.
njihovu aktualizacija će se dokinuti samom dezintegracijom simulacije u momentu
kada se mamac zamjeni instancom koja događaj pokreće da bi ga motrila.
Primjetna je izvjesna simetrija u takvom nizu elementarnih tačaka koje
okupljaju energiju određene situacije. Ukoliko Čarli, ukazivanjem stvarnog
pokretača radnje, ostaje tek prividni pokretač iste kako onda može biti optužen
za poticanje na blud? A vrijedi se i zapitati, kako Čarlija okriviti, ukoliko
njegov «plijen», njegova potencijalna žrtva, jeste subjekt-mamac koji isčezava
samom objavom zakona koji mu garantuje sigurnost i djeluje u skladu sa obavezom
da ga zaštiti od «bluda»? Kao da se legitimacija hapšenja urušava momentom razotkrivanja
stvarnih odnosa koji eliminišu subjekta u čije ime zakon djeluje. Drugim
riječima, ako nikada nije postojao plijen za Čarlija, kako ga onda možemo
potvrditi kao seksualnog napasnika? Samo plijen može potvrditi djelatnost
lovca, da bi na koncu zakon potvrdio takvu djelatnost kao prijestupničku. Ne
samo da je primjetno da «plijen» uistinu nikada nije bio plijen, već da se
odnos subjekata rapidno metaleptično obrće: ako plijen jeste istovremeno i
mamac ispostavlja se da Čarli nikada nije bio lovac, već je lovac «autoritet»
koji kreira zamku. Koga treba okriviti
za poticanje na blud, ako je plijen zapravo lovac, a lovac zapravo plijen.
Čarli je tek luda koja
vlastitom kinetikom okuplja značenja oko sebe. No ipak, ni agresivni mačoizam
pod krinkom budale koja žudi za snošajem ne treba shvatiti samo kao putanju
neminovnog postajanja zločincem. Po objavljivanju zamke kao takve, Čarli će
prihvatiti sebe kao krivca, a zapravo bi trebao vrištati argumente vlastite
odbrane. Argumente po kojima on sam nikada nije imao mogućnost djelovati u
smjeru onoga što mu se pripisuje kao zločin. Nailazeći na prazninu situacije u
kojoj se našao, može tek svjedočitii pred-uvjetnoj «kastraciji» u ambijentu
jedne nikad-moguće aktualizacije, kao krivac odgođenog odredišta kojem je
amputirana putanja.
Tiranija straha je ona koja će
represiju promovirati kao faktor zaštite, ali sistematske zaštite koja
unedogled odlaže zločin iako ga u konačnici nikada ne spriječava. Alibi takve
vrste represije hranjen je strahom od drugoga. To je primarna baza svakog
suptilnog tlačenja koje se može manifestovati pojavom dvaju različitih škola
pod istim krovom, prisluškivanja telefona, postavljanja nadzornih kamera na
svakoj raskrsnici, motrenja osobnog download-upload sadržaja na internet – sve u
ime svete nam bezbjednosti i straha od drugoga. od smrtonosnih dodira i
prijetecih pogleda. Aporetičnost postaje dominanta današnje kulturne baze:
strah nam nameće otuđenost kao spasonosnu distancu što na koncu tvori
intersubjektivnu ujedinjenost. Problem je samo u tome što smo svedeni na
«strašljive subjekte».
*Analizirana situacija je iz eipozode "Rough night in hump junction".
Matija Bošnjak
ojlala ojlala ojlalala.
OdgovoriIzbriši