Prva
etapa analize romana Lolita može biti definiranje temporalnosti.
Pripovjedačka instanca – ona koja dominira u narativizaciji – zahvaćena je
vremenom pokušavajući ga obuhvatiti naracijom koja će uspostaviti kontinuitet
dojmova. Naracija se mora formulirati kao «ispovijed» da bi se intenziviralo
iskustvo demonskog u pripovjedaču. Ljubavna, i seksualna veza sa maloljetnom
djevojkom, kao da u ovoj naraciji, nije dovoljno užasna; ona mora biti
semantizirana u obliku koji će čitatelja postaviti u ulogu «porotnika». Okvir
koji nam je dat jeste referendumski, ali ne da bi se ograničilo iskustvo, ili
uspostavila monarhija označenosti, već samo da bi se poigravalo sa našim
osjećajem prihvatljivog.
No prije
početka igre, pa tako i prije samog vremena, pripovjedač mora
obezbjediti «autonomiju» Loliti najavom o njenom značaju, što čini poetiziranim
iskazom, kojim započinje roman: «Lolita, svjetlo mog života, oganj mojih
prepona» (11: 2004). Govornik je iskazao koordinate vlastitog svijeta, koje su
čini se na vertikalnoj osi, između svjetla i ognja, raja i pakla. Naglašava nam
podvojenost vlastite pozicije u svijetu. Ljubav koja okupira energiju njegovog
bića je satanska i anđeoska, duhovna i čulna istovremeno, uzvišena i
ponižavajuća. Na ovom mjestu govora, Lolita stoji izdvojena u esenciji datoj
joj opsesijom. Kasnije će dobiti ulogu i mjesto u opsesiji za pripovjedanjem, a
takva opsesija može nastati, kako su tvrdili mnogi, željom da se ostvari
zadovoljstvo koje je nemoguće imati opet.
U narativu,
dakle Lolita, kao i sve drugo, imaju mjesto karike u kauzalnom lancu. Lolita,
objekt žudnje i ljubavi, bitno je određena Humbertovim prvim erotskim
iskustvom. No njena sloboda postoji, jer može izmicati Humbertu. Izmiče mu, po
paradoksu, naoružana upravo njegovom žudnjom. No dodatno mu izmiče, po
paradoksu koji stvara narativ, zbog vremena koje pripovjedač mora
podrazumijevati da bi pričao priču. To su dvije okosnice romana: žudnja i
vrijeme.
Ako sam
ustanovio analepsu sižejne izgradnje onda sam dužan i reći da je to povezano sa
gore pomenutim orgasmičkim utjecajem pripovijedanja. Nakon užitka ili
iskustva, kako i nakon života, ne ostaje ništa osim mogućnosti da se ispriča.
Čak šta više, ni užitak pa ni iskustva, nisu mogući van priče koja ostaje kao
posljednji rezervat bića u potpunoj iskazivosti jastva.
Da li je
naracija žudnja za samopravdanjem? U ovom slučaju, mislim da nije. Prije da nas
Humbert gura u ulogu porotnika kako bi ispunio vlastitu želju pomirenja i
samopomirenja. Poetsko sažimanje subjekta i svijeta prije početka naracije mi
sugeriše takvu intenciju. To nije naivna potreba grešnika da pronađe smiraj po
koncu života ili po koncu onoga što je smatrao jedinim vrijednim u životu.
Primijetimo da je Humbertov život proziran i blijed bez tog ambivalentnog
iskustva opasnosti koji u sebi sadrži sav «oganj» satanskog i svo «svjetlo»
ljubavne čistoće. Ta dva pola se susretom dopunjavaju i pobijaju, a jedno u
drugom se sadrži, kao što vrijedi za sve opreke koje je ljudski um smislio ili
prihvatio. Opasnost je ona koju nosi neizvjesnost puta u romanu. Nužnost
Lolitinog i Humbertovog putovanja ujedinjuje sigurnost i opasnost. Oni bježe da
bi na putu naišli na izvjesnost iste prepreke njihovom odnosu: možemo ju
nazvati svijetom, kulturom, komponentom koja tu ljubav zabranjuje, ali
ne rješava njeno prisustvo. S druge strane, njihova ljubav se i može razumijeti
tek kao bijeg, kao odlazak od, kao putanja. Lolita i Humbert bježe da bi
bježali. Motiv puta nosi svu ambivalentnost te ljubavi. Njegova funkcija
u Humbertovoj mašti je da očuva odnos njega i Lolite, da ih izdvoji, da osigura
njihovu povezanost, no put je također i ambijent stranog, akcidencije koju
individua ne može planirati te se od iste ne može potpuno očuvati.
Esej koji
problematizira odnose moći u romanu, nazvan The power struggle in Lolita,
koristi Ničeansku ideju volje za moć te je primjenuje na odnos Humberta i
njegove ljubavnice. Kritičar je takvu strukturu odnosa isčitao, kako se tvrdi,
iz pripovjedačevog dnevnika:
«Using Nietzsche's
theories on power and dominance over others, we can see that Humbert is a man
who meets his criterion of someone driven on obtaining the control and respect
of those who can be easily manipulated»
Prvi dojam Humbertovog perverznog
i ekscesivnog poimanja maloljetne djevojke uistinu može biti interpretiran
ovako isključivo i osuđivački. Na koncu, dodjela uloge porotnika, koju sam
pominjao prethodno i jeste u funkciji motiviranja osude. Ali je forma
ispovijesti, naglašavanjem božanskog i satanskog, grijeha i ljubavi, ljubavi
kao grijeha, igra koja nas oblači i u odjelo sveštenika. Tenzija koja pri tome
nastaje omogućava ambivalentnost iskustva. Ako induciramo logiku Barthesovog
kulturnog koda koju bit će nam jasno da se narator poigrava sa našim osjećajem
razlikovanja dobrog i lošeg. Igra je strateška i u onom smislu u kojem
«razumjeti Humberta» predstavlja grijeh par excellance.
Greška
je govoriti o odnosima moći a pri tome isključiti Lolitu, jer njen odnos prema
Humbertu nije tek pasivan, kako bi možda Humbert i (jednako perverzni) kritičar
poželjeli. Moje čitanje – a ja sam pristao da budem jedan od porotnika –
prosuđuje o tom odnosu opet kroz spektar ambivalencije. Sama Humbertova žudnja
– seksualni poriv pedofila – jeste proizvođač takve gustine afekata. Njegova
ljubav je anđeoska ako je prihvatimo povezati sa mythosom o palom anđelu:
njegova ljubav je smrtonosna; ne po Lolitu-osobu, već po njenu idealnu sliku u
njegovom oku. Kako drugačije tumačiti ironiju zamke u koju upada onaj koji je
seksualnim porivom vezan za dječiju čulnost, sa svim što konotira pojam djeteta
u fizičkom i ontološkom smislu, a ispunjenjem zadovoljstva gubi «savršenost»,
«netaknutost», «nezaprljanost» lica koje miluje. Drugim riječima, Humbert će
seksualnim kontaktom sa lolitom, nadržajem koji nosi njegova ljubav, započeti
njeno odrastanje, a ona se sazrijevanjem može samo izgubiti za Humberta.
Konačnost romana jeste odraz te nužnosti: Lolita isčezava iz Humbertovog
života, fizički i simbolički, kako kroz prostor, tako i kroz vrijeme.
Mogao
bih u analizu uvesti i u odveć izlizanu opreku kultura/priroda. Rastrojstvo tih
dviju «dimenzija» čovjekovog iskustva toliko se naglašavalo u povijesti da se
stekao i privid njihove trajne i jasne razgraničenosti. No kako se u sklopu te
opreke odnosti spram ljubavi Humberta i Lolite? Da li je osuđivati na račun
kulturološke, socijalne, pravne regulativnosti i norme. Ili pak satansku
dimenziju tražiti u «neprirodnosti» kakvu sadrži incestuzni čin, naprimjer.
Tenzija je opet na porotniku. Humbertova ispovijed, rekao sam, jeste čin
samoizmirivanja sa svijetom. Tako motiviran, na simboličkoj razini, Humbert je
morao tražiti vlastito mjesto u oba pola one opreke. Primjeri koje navodi da bi
ustoličio razložnost vlastitig činova odnose se i prema prirodi i prema
kulturi. Prvo je za njega usud onog seksualnog iskustva sa Anabelom, koje ga je
bitno obilježilo. U tom zanosu ne može ležati ništa kulturološko, onako kako to
iskustvo prezentuje Humbert; ono ga dakle određuje kao prirođena
komponenta njegovog bića, tjelesna i duhovna entelehija, arete koja
giljotinira etičku distancu. Razlozi kulture su mnogobrojni i Humbert ih
navodi birajući povijesne zakonske mjere koje propisuju normu odnosa sa
djevojkama koje su Lolitinog uzrasta. Njegova kultura, tj. ova zapadna kojoj
kao porotnici pripadamo, čini se, i nije uvijek poznavala dugoročan standard
normiranja odnosa. Humbert mora biti svjestan svoje pozicije izopčenika, ali
isto tako je svjestan da je osobitost njegove žudnje pripadala kraljevima,
kneževima, političarima i vladarima. Na koncu, kultura je za pedofile smislila
način kako da riješe svoj problem. Kastracija je, smatra se, najprimjerenije
rješenje. Mislim da nisam jedini koji takav čin fizičke amputacije smatra tek
načinom da se iskorijeni tjelesni, hormonalni, biološki impuls muškog
uzbuđenja.
Humbertovo
poimanje Lolite je, ako mogu reći, Rusoovsko. Socijalna integracija njegove
ljubavnice jeste uništenje njene djetinje, prirodne čistoće. Njegova ljubav je
usmjerena ka čistoći nevinosti koja isčezava samim činom uživanja u njoj. Jednostavno,
kušati Lolitu-djevojčicu znači učiniti je odraslom djevojkom (čak i
prijevremeno). Humbert nam u jednom dijelu teksta pripovijeda o užasu viđanja
Lolite našminkane. Sve socijalne i kulturne aktivnosti u kojima Lolita
učestvuju, prijetnja su, ne samo Humbertovom i njenom odnosu koji počiva na
tajni i alijenaciji, već i opstanku Humbertove žudnje. No, sljedeći pravilo
ambivalentnosti, sudim da je odnos moći, koji pomenuti kritičar traži, upravo
kulturološka i socijalna pozicija koju Humbert posjeduje u odnosu na Lolitu. On
je materijalno situiran dok ona nema roditelje (zato što je otac umro, a majku
je ubio Humbert), on je punopravni građanin i njen neformalni skrbnik, a ona je
maloljetna djevojka čije učešće u svijetu još nije doseglo takvu kvalitativnu
razinu. Lolita, ipak, dominira nad Humbertom naprosto bivajući objektom njegove
žudnje.
Onako
kako na planu erotske fantazmagorije postaje teško razaznati mazohistu od
sadista, tako je i teško dodjeliti Humbertu i Loliti uloge gospodara i roba. Ne
zaboravimo da onaj koji unutar vlastite fantazije obnaša mazohističku ulogu
istovremeno postavlja uslove date situacije, diktira njen tok, kontrolira njene
efekte kako bi inducirao užitak koji prikriva tu vladavinu. Shodno tome, sadist
je onaj koji nanosi bol i užitak, ali ga se ta fundamentalnost ne dotiče, jer
tek je karika u mehanizmu zadovoljstva pa je u jednu ruku i podređen sistemu
uloga.
Kritičar
na čiju sam se misao osvrtao prethodno koristi i primjer Humbertovog
autoritativnog objavljivanja u odnosu sa Lolitinom majkom, Šarlotom. Tačno je
da tu Humbert preuzima ulogu gospodara, autoriteta, ali ne radi uloge same, već
radi interesa koji je uvijek fokusiran na Lolitu. U skladu s tom pomisli,
Lolita jeste primarni orijentir Humbertovog svijeta. Sadistički i robovski
iskazi unutar teksta pitanje su raspoloženja u koje Humbert upada zbog
problematične prirode njihovog neizvjesnog odnosa. Ne bih rekao da se radi o
opsesiji da se bude moćan. Radije bih ustvrdio da se radi o opsesiji da
se bude žuđen. Enigmatska priroda Lolitine žudnje dodatno problematizira
Humbertovu poziciju u svijetu. Zato je narativ namjerno monološki konstruiran,
jer tako se naglašava usamljenost pripovjedača, koji se mora zadovoljiti
enigmom, sitnim i trenutačnim neizvjesnostima, bez mogućnosti da pred svijetom
i u ljubavnici potvrdi samog sebe i ljubav koju osjeća.
Iako
pripovjedač može artikulirati prvotno iskustvo, iako mu je spoznatljivo,
revitalizirati ga je nemoguće. Ne zbog izgubljene Anabele koja se ne može
pronaći u novoj nimfici već zbog Lolite koja se gubi kontaktom sa
Lolitom. To je granica koja je smrtonosna po Humbertovu žudnju – ona koja
odvoja Lolitu i Dolores. Lolita koja biva osmišljena, zadata, učitana i
Dolores koja mora odrasti. Nimfica, prema pojmu koji priziva mitologem, treba
biti shvaćena kao objekt žudnje koji može samu sebe dati kao takvu. Također,
ona utjelovljeju životvorni princip plodnosti prirode. U filmu Adriana
Lynea Lolita, istoimena junakinja je prikazana, u momentu kada je
Humbert prvi pu ugleda, okupana vodom u odjeći koja se sakupila na koži dodatno
erotizirajući njenu pojavu. Uključivanje vodenosti još je precizniji
intertekst na figuru nimfe-sirene u mitologiji. Slikovit prizor u jednoj od
epizoda Odiseje opisuje Homer: pjev sirena je toliko zavodljiv da mornari
moraju začepiti uši, a Odisej samoga sebe mora vezati za stub broda kako ne bi
zaplovio ravno u smrt. Na narativnoj razini, one zovu na prelaz u tuđinsko
semantičko polje; lik je motiviran njihovom pojavom koja se manifestuje
vizuelno i auditivno, a Humbert nosi još i dodatni impuls težnje ka ponovnom
proživljavanju prvotnog iskustva sa Anabelom.
Jedan
je kritičar također sugerirao da roman komentira i problematizira društvenu
realnost Sjedinjenih država 50ih godina prošlog stoljeća:
«This blatant fear
of being associated with Lolita in anyway, shape or form only showed the
prejudices of 1950's society. Instead of being an open society that would be a
objective source of criticism, America proved to be a harsh opponent to Lolita.
Still, the satire of the middle class displayed in Lolita continued to prove to
be accurate»
U pomenutoj kritici, međutim, ne
ostaje preciznije razjašnjeno koje su to odlike društva koje Lolita
komentira. Ako i postoji referencijalnost, treba uzeti poslijeratni period kao
vrijeme revolucije u epistemološkom i filozofskom smislu. Sartrovska filozofija,
diskursivno je implementirala ideju slobode pojedinca, sveprisutnosti izbora i
konsekventne odgovornosti. Sartrovo razdvajanje onoga što naziva biće po
sebi i bića za sebe uspostavlja odnos determinizma i indeterminizma.
Ključno pitanje, na koje Sartr nastoji sistematski odgovoriti, ali književno
djelo baš i ne, jeste koliko je čovjek u mogućnosti da bira. Današnji
liberalno-demokratski svjetonazori stimuliraju sveopću mogućnost ljudskog
izbora, čak je i pojednostavljuju, a na koncu izbornost nam se postavlja
ultimativno. Paradoks, dakle, jeste u tome što nam je naređeno da biramo
i da po tom snosimo posljedice u zakonskom, ontološkom, simboličkom ili bilo
kojem drugom smislu. Plitka konstelacija odnosa i simplificirana verzija
datosti su ono što ovaj roman preispituje i demistificira. Žarišno pitanje
postaje: šta je to Humbert birao? Da li je uopšte mogao birati? Ambivalentnost
koju sam više puta naglasio odupire se pojednostavljenjima. Djelo je spremno u
svakom momentu iznevjeriti našu osudu i našu milost.
Matija Bošnjak a.k.a. Julian Assange a.k.a. Tonči Huljić a.k.a. Kaka's-ti-budala-stare-mi a.k.a. Wooohoooo a.k.a. stop-demajorizaciji-hrvata-u-bosni-i-hercegovini a.ka. ...
LITERATURA:
Nabokov, V. Lolita 2004
Biblioteka večernjeg lista
Nema komentara:
Objavi komentar