Čak sam sretao i neke sretne Rome

Ederlezi – dodir sa paganskim

Slavljenje ponovnog rađanja života, na koje nas priroda podsjeća otvaranjem svog novog kruga, manje – više je zajedničko u svim tradicijima. Iako u svojoj transformaciji uglavnom institucionalizovano u religijskom, karakteristika je i proslava koje nemaju, ili su izgubile, takvo obilježje. Čak i prvomajski praznici, sa jasnom i poznatom historijskom pozadinom, svojim pratećim obredima upravo su priličniji prepoznavanju vlastitog pripadanja prirodi, nego li datumskoj vezi sa događajem koji je doprinio izgradnji samosvijesti radničke klase. Prilično je pretpostaviti da razlika u obilježavanju ovog dana na našim prostorima i u drugim evropskim kulturama potječe upravo iz socijalističke tradicije u kojoj je jedino ovako uobličena majska slava mogla dobiti pripadajući značaj.

Udaljavanje od paganskog porijekla i njegova transformacija, tako nije odlika samo manipulantne samoodrživosti religije, nego i karakteristika svakog društvenog uređenja, s obzirom da se ono uvijek kreće u smjeru civilizacione izgradnje, a pri tom, nasuprot iskonskom, animalnom, paganskom. Slaviti usklađenost vlastitog biološkog sa prirodnim ritmom kao osnovu životnog ciklusa, znači priznati ovisnost o njemu i nemogućnost njegovog svladanja, dakle, vratiti se na početni stadij civilizacionog razvoja. Stoga ga uglavnom i slavimo samo sa opravdavajućom distancom.

Romska proslava Đurđevdana stoji ponešto u drugačijoj poziciji, manje skrivajući svoje porijeklo u kultu plodnosti. Porijeklo Ederlezija, djelimično vezano za islamsku mitologiju, suštinski je u drugom planu,  dok simbolički rituali ovog kulta, direktna veza sa paganskim ritualom, – od kvašenja u rijeci, odsjecanja kose, ukrašavanja cvjetovima i naročito ženskog uljepšavanja, crtanja po koži, ostaju dominantni elementi prepoznavanja, ali i ostvaruju realnu vezu sa romskom kulturom življenja. Naime, romski kulturni identitet ostvaruje se u odnosu prema individualnom – romska zajednica ne gradi sistem deklaracija kojima obilježava svoje pripadnike, već ostaje nedefinisana po pitanju tradicionalnih društvenih podjela. Satkana od različitih utjecaja drugih kultura, slobodna u prihvatanju različitih religijskih uvjerenja, etnički neosvještena, ona ostaje neovisna zbog dominantnosti svog primarnog određenja – Rom, u značenju – čovjek. Nepovoljan društveni status upravo i proizilazi iz ovih kulturoloških osobenosti, te iz nomadske utemeljenosti romskog kulturnog zajedništva. Zatvoreni u državnim granicama, ograničeni zakonskim normama i dominantnim tradicijama naročito u odnosu  na načine privređivanja, sudjelovanje u ekonomskom sistemu uopće, te porodični život, ali i izdvojeni jezikom (bilo da se pristupa ili ne obrazovanju – koje u ovom slučaju u pravilu doprinosi kulturnoj asimilaciji), Romi ostaju suprostavljeni osnovnim karakteristikama društvenog poretka.

Subverzivne vrijednosti romske kulture

Filmskoj priči usmjerenoj ka socijalnom angažmanu, pogodovalo je smještanje upravo u ovakvu zajednicu, u crnotalasovskom bavljenju sukobom čovjeka i sistema naročito nemogućnošću zadovoljavanja osnovnih individualnih životnih imperativa pod pritiskom osiguranja materijalne egzistencije i ostvarivanja društvenog statusa (Petrović – Skupljači perja)< 1 >, vrlo često posredstvom sukoba čovjeka i sudbine, porijeklom iz same romske mitologije i odnosa prema prvobitnom grijehu i prokletstvu kojima je Romima i presuđena lutalačka sudbina i bezuspješna potraga za srećom. U depikciji Roma uvijek postoji doza mistifikacije, uprkos tome što izgrađeni stereotipi često uistinu pripadaju romskom kulturom kodu. Tako je i na prostorima bivše Jugoslavije ona ograničena uglavnom na tradicionalno bavljenje muzikom, koje ipak graniči posjedovanju magijske moći – ona liječi dušu, ili, pak, na proricanje budućnosti koje se, bez obzira da li je magija uspostavljena kao realna kategorija, uvijek odrazi na sudbinu junaka. Na filmu, u ovom okruženju je magiju inkorporirao u sam narativ Emir Kusturica, usmjeravajući se ka filmskom magijskom realizmu, koji će postati njegova autorska odrednica.

Kusturica u Domu za vješanje < 2 >, prati, na filmu, već viđenu realističnu postavku i estetiku blata, gusaka i perja, problematizirajući poziciju čovjeka u društvu, naglašenu romskim prokletstvom („Kad je Bog bio dole, s nama Romima nije mogao da izađe na kraj, i morao je da ode gore. Pa nisam ja kriv.“ – kaže na početku filma jedan od likova).  No, dodatnu subverzivnost Kusturicin film zahvaljuje upravo svojoj magijskoj postavci, koju, barem dijelom, nije izbjegao ni u samoj priči – u Perhanovoj mogućnosti pomjeranja metala (referirajući ovdje i na tradicionalnu vezanost Roma za lončarstvo), a koja svoju najvišu tačku dostiže u samoj Kusturicinoj estetici, naročito u prikazu proslave Đurđevdana. Citirajući Tarkovskog, u sceni u kojoj Andrei Rublev u istoimenom filmu < 3 > bude zgrožen, a potom i zaveden paganskom proslavom na jezeru, Kusturica naglašava sličnu kvalitetu romske proslave u odnosu na dominantnu kulturu. Kod Kusturice, zavedeni tradicionalnim filmskim jezikom, pošto ova scena montažno slijedi onu u kojoj Perhan legne u krevet, tek kasno u filmu saznajemo da je uistinu na toj proslavi Perhanova draga usitinu zatrudnila. Tako uz prostu osnovnu priču o čovjeku koji proda dušu za pare, Kusturica pored, u tragovima, preispitivanja formalnih filmskih principa, autorskim postupcima preispituje pitanje istinske vrijednosti svega što dopusti glavnom junaku da dobije i izgubi. Kultura posjedovanja je nepripadajuća Romima, ona je pritisak pred kojim je njegovo primordijalno (a to je ovdje, ne zaboravimo,  uvijek i samo: čovječije) ugroženo i dovodi do raskola u čovjeku.

Deset godina poslije, Kusturica opet postavlja svoju filmsku priču u romsku zajednicu, ovaj put se usmjeravajući farsičnoj kritici društva. Crna mačka, beli mačor < 4 > ima anarhičnu postavku – postojanje svijeta zakona se nazire samo negdje izvan – u trgovinskim razmjenama (i češće, prevarama) koje likovi ostvaruju, ne zaboravljajući da nam uspostavi vezu vanjskog sa svijetom filma, podsjećajući nas da je filmski svijet samo sistematski sublimirana stvarnost koja također počiva na korupciji, licemjerstvu i beskrupuloznoj trci za moći. Mlađa generacija,  ne može, međutim, nastaviti suludu trku njihovih očeva za svoju poziciju u hijerarhiji moći, koja želeći priznavanje zajednice, gubi samosvijest i vlastite životne imperative. Odabirući slobodnu ljubav i životni put oslobođen imperativom posjedovanja, oni se suprostavljaju zajednici kakvu su očevi izgradili, ali i dogovorenom, i braku uopće koji treba sklopiti matičar – heroinski ovisnik. Samo anarhična postavka je ovom filmu i mogla dozvoliti da oni uistinu i pobjede, izbjegavši pritom tragediju.

Simpatije prema elementima romske kulture (posebno romske muzike koja u jednom momentu i jednom svom segmentu postaje gotovo mainstream, a njeni elementi prepoznati kao dio drugih kultura),  su prigovor protiv zatvorenosti u postojeće okvire. Ne samo da su pred klimajućim stubovima Jugoslavije takve simpatije bile uslijed euforičnog oslobađanja spomenutih okvira, nego je plemenizaciji, u svom toku, odgovarao jedan takav podsjetnik na  vlastiti etnički prapočetak, izvjesna iskonska poveznica,  u momentu prepozavanja dokaz vlastitog plemenskog identiteta i posebnog, samostalnog njegovog razvoja.  No, kako je proces etničkog razdvajanja i teritorijalnog razbijanja uspješno doveo do spoznaje vlastitih nacionalnih identiteta (ovdje je spoznaja svakako tek djelimična, a autor ipak svjesno odbija iskoristiti riječ izgradnja), tako su i imperativi samodokazivanja u odnosu na druge nacije i ne-nacije preusmjereni ka  dokazivanju vlastitog većeg stupnja civilizacijskog napretka. Pri tome je otpočet proces potpunog izopćenja romske kulture, koja je u oba svoja smjera fašistoidan.

Osveta za Abela

Prvi smjer izopćavanja podrazumijeva otvoreno prepoznavanje romske kulture nedoraslom za učešće u društvu. Manifestacija straha preuzima egzotizaciju kao alat omalovažavanja, uvijek izabirući one elemente romskog kulturnog naslijeđa koji odvajaju ovu skupinu od razvoja kojem društvo dominantno teži.  Pri tome se ne priznaje ni nametnutost tih istih vrijednosti u čijem se poštivanju Romi prikazuju neuspješnim, a posebno postojanje njihovog vlastitog vrijednosnog uređenja.  Youtube je omogućio nesistematsko postavljanje video uradaka, i baš zbog prirode ove web stranice, ona je relevantan vizuelni otisak općeprihvaćenog pogleda na svijet. Pogledamo li najgledanije video snimke koji se tiču ove teme, utvrdićemo da su uglavnom usmjereni omalovažavanju Roma na principu njihove jezične neprilagođenosti < 5 >, < 6 > , drugačijeg stila življenja, < 7 >, < 8 >, <9> te otvorene seksualnosti < 10 >, <11>. Sve težnje omalovažavanja baziraju se, dakle, na dokazivanju vlastite dominantnosti na osnovu postojanja civilizacionih normi (kakav su i jezik, i urbana kultura življenja, ali i društveno prihvaćena varijanta porodične zajednice), a koje kod Roma, želi se pokazati, nisu prisutne. Svaki pokušaj racionalizacije mržnje sam sebe razotkriva. Jednom sam u tramvaju prisustvovao privođenju pet, šest godina starog Roma, njegovom brutalnom premlaćivanju nakon otpora koji je pružio dvometarskim pripadnicima specijalne jedinice MUPa, a nakon toga i uskllicima opravdavanja putnika. Skidanje šahtova, koje tako zajedno priziva i prikupljačku i lončarsku tradiciju, a svakako religijska i nacionalna neodređenost, otpor zadržavanju na jednom mjestu, neprihvatanje tradicionalnog privređivanja,  drugačiji način života, validne su zamjerke Romima koliko je i zamjeriti Crncu boju njegove kože.

Drugi smjer izopćavanja je onaj kojega zastupa i oficijelna politika, pod okriljem milosrdnog izuma zvanog tolerancija, a pred spasiteljskim svetim licem Evropske Unije. On teži da ono čime se naslađuje masa u uvjeravanju sebe u povoljnost svog društvenog položaja, mijenja procesom takozvane društvene integracije Roma. Ista ima za cilj, međutim, da obrazuje Rome po prihvaćenom obrazovnom sistemu, otkloni jezične prepreke, doprinese kvalitetnijem životu – prihvatljivijem za društvenu zajednicu, te ih preusmjeri na učešće u ekonomskom sistemu. Ova politika, u suštini, nije ništa manji rasizam od viktorijanskih sapuna koji su težili da očiste / izbjele lica afričkih Crnaca u kolonijama, s obzirom da je jedini put koji nudi Romima put asimilacije.

Trend omalovažavanja nesvjesno, a politika asimilacije svjesno prepoznaje romsku kulturu kao civilizacionu prijetnju. Strah od nje je strah od preispitivanja puta kojim smo nezadrživo krenuli, nazivali ga civilizacionim napretkom ili postepenim razlaganjem čovjeka na pripadnosti i funkcije, s obzirom da ona već od svojih prapočetaka bira suprotni put, put nomada, prikupljivača, slobodnjaka, radije nego sjedilački način života, posjedovanje i  principijelnu i vrijednosnu zatvorenost. Tako smo svojim kulturnim tekovinama, od privrede do granica, davno zatvorili put romskog životnog ostvarivanja, a sada smo se svojom civlizacionom mržnjom i njenim alatima, toleracijom, šakama (a u novom evropskom trendu i oružjem – za sada samo za pasom), svom silom obrušili na Rome, nove nositelje Kainovog pečata koji nam oduvijek tako smeta. Naš otpor Njima, je otpor da razotkrijemo u sebi stvarno biće svega što smo ukrotili i institucionalizovali.

Sloboda Romima, smrt fašizmu, sloboda nama

Jednom kada prepoznamo snagu romske kulture koja joj je omogućila opstajanje kroz stoljeća i torture, te je rasvijetlimo kao svoj mogući put do sebe kroz preispitivanje prahistorijskih, temeljnih određenja našeg društva, shvatićemo da Romi nikada nisu imali problem sa sobom, ni sa nama, a da smo mi oduvijek imali oboje. Do tada....

Išao sam, išao dugim putevima, sretao sam čak i neke sretne Rome

O, Romi!? Odakle ste!? Sa svojim šatorima pokraj sretnih puteva

O, Romi, o, narode...

I ja sam nekada imao porodicu, ali ju je poubijala Crna Legija...

Krenite sada sa mnom Romi cijelog svijeta, za nas su otvoreni putevi

Sada je vrijeme, ustanimo svi, možemo se podići ako se potrudimo

O, Romi, o, braćo...

Otvori, Bože, otvori crna vrata, vidi gdje su moji ljudi

Vratimo se nazad da putujemo, zajedno sa sretnim Romima

Dižimo se, Cigani! Sada je vrijeme! Krenite sa mnom u romski svijet!

Tamno lice i crne oči, volim kao što volim grožđe crno.

O Romi, o narode...

Malik Pašić